Autentičan Trn s Kristove svete krune čuva se stoljećima u Samostanu benediktinki sv. Margarite u Pagu.

U srce priče o toj svetinji povela nas je Ines Grbić u emisiji “Aktualno” emitiranoj u prosincu u programu HKR-a. Bilo je to putovanje “i puno dalje, dublje i šire – u Jeruzalem. Štoviše, na Golgotu. Na svijetu jedino katedrala Notre Dame u Parizu i benediktinski samostan sv. Margarite u Pagu imaju službenu potvrdu Crkve, Svete Stolice, da je Sveti Trn koji se kod njih nalazi, onaj koji je bio dio Isusove trnove krune.

Mnogi nisu znali i još uvijek ne znaju, a na sve nas odnosi se pitanje – koliko smo i jesmo li uopće svjesni veličine toga dara, da je baš naša Hrvatska, uz Francusku, jedina zemlja na svijetu koja ima službenu potvrdu Svete Stolice da se, kod nas u Pagu, nalazi Sveti Trn i da Hrvatska, odnosno benediktinke sv. Margarite u Pagu baštine dva tisućljeća stari materijalni ostatak koji se nalazio na glavi raspetoga Isusa.

Na putovanje sa Svetim Trnom, znakom naše ljudske osude kojega je Isus prihvatio i neizmjernom božanskom ljubavlju posvetio, poveo nas je u emisiji prof. dr. Miroslav Granić, povjesničar sa Sveučilišta u Zadru, zaljubljenik u grad Pag, poznavatelj i istraživač paške baštine.

Tridentinski sabor, istaknuo je Granić, svojim uredbama nastojao je Crkvu „očistiti” od kanonski neutemeljenih štovanja, nevjerodostojnih svetaca, stvari ili predmeta te ukloniti svaki trag isprazne i nagomilane idolatrije. I treba reći da su apostolski pohoditelji u tri navrata pohodivši naše biskupije i župe dosta toga uklonili iz naših župa. Međutim, tri apostolska vizitatora zapisali su vijest o najvećim paškim svetinjama, među kojima je i Sveti Trn.

"Dakle, prema izvornim dokumentima, Sveti Trn donio je 1443. g. fra Ivan Tutnić, svojoj sestri, koludrici Mariji, na njeno svečano monaško zavjetovanje u paški benediktinski samostan. Napisao je i ispravu o tom daru. Prijepis te isprave iz 1564. g. iz arhiva Marka Laura Ruića s ovjerom javnog bilježnika Benedikta Zorovića otkriva nam niz konkretnih detalja koje darovatelj Svetog Trna fra Ivan Tutnić zahtjeva: na koji način čuvati, štovati relikviju Svetog Trna i izložiti je u liturgijskim slavljima. Naziva ga 'prebogoljubni i Presveti Trn neizrecive krune Gospodina našega Isusa Krista' koju se za vrijeme Njegove svojevoljne i Presvete muke dostojao nositi, i ponizan postao za pobjedu i slavu za nas grešnike. Ta presveta moć Gospodinove trnove krune držala se u Pagu na časnom i presvetom mjestu, ali dalje ne želi držati tajno toliku moć, nego želi istu razglasiti, očitovati i svakomu pokazati, da joj vjerni kršćani dadu dužno poklonstvo, čast i da se to vrši s vrsnom dužnom ljubavi.  U paškoj ispravi Sveti Trn naziva se i prebogoljubna uspomena moći."

A sama Relikvija se čuvala u samostanu kod redovnica benediktinki u jednoj škrinji s četiri ključa i u ispravi je točno naznačeno tko ima čuvati te ključeve. Jedan ključ je čuvala majka opatica, drugi je bio pohranjen kod paške Općine, treći je bio kod opata Tutnića, koji ga je kasnije predao na čuvanje nekom paškom plemiću i čuvanje tog ključa postalo je nasljedno pravo u toj obitelji, a četvrti je imao paški zborni Kaptol.

U duhu i slovu spomenute isprave Pažani su stoljećima štovali i obdržavali spomenutu svetkovinu, kako su je zvali “Svete Krune Gospodinove”. I još je Marko Lauro Ruić u 18. stoljeću potanko opisao svečane procesije u kojima se nosio spomenuti Relikvijar. Tim prije što je samo štovanje Svetoga Trna u Pagu 1788. bilo službeno odobreno odlukom Svete Stolice. Naime, odluka Kongregacije za obrede iz 1788. službeno je zapisana u Kodeksu isprava i povlastica te objavljena u Obredniku Zadarske nadbiskupije, i stavljeno u kalendar da se “4. svibnja u Pagu, prema odluci Kongregacije za obrede, štuje Relikvija Svetog Trna”.

1935. godine proslavljena je 500. obljetnica dolaska Svete Relikvije u Pag. Tada je apostolski administrator šibenski biskup Jerolim Mileta bio nazočan na veličanstvenoj procesiji u Pagu i svetkovinama koje su priređene tada u Pagu. Dakle, to je bila višednevna duhovna priprava za tu veliku obljetnicu, a sama procesija je bila zadivljujuća, koliko sudjelovanjem velikog broja vjernika i čitavog klara tadašnje apostolske administrature. O tome svjedoči i nekoliko u arhivu sačuvanih fotografija tadašnje procesije kroz grad Pag.

Relikvija Svetog Trna je štovana s najvećom pobožnošću u Pagu 500 godina, od 1435. do uspostave komunističke vlasti koje tu svetkovinu nisu izričito zabranile, ali nisu izdavali dopuštenje da se obavi velebna procesija po čitavom gradu Pagu.  Odbijajući izdati odobrenje za procesiju i tako nekoliko puta zaredom, de facto su zabranili i dokinuli štovanje Svetog Trna u Pagu.

Nedavno su paške benediktinke proslavile sedam stoljeća svoga samostanskog postojanja. Tom je prigodom u sklopu njihovog samostanskog kompleksa otvoren novouređeni stalni muzejski postav, Izložba crkvene umjetnosti paškog benediktinskog samostana. Među svim tim eksponatima, sjaji jedan veličinom i pojavom najmanji, a značenjem i otajstvenošću najveći – Sveti Trn iz Isusove krune, postavljen u zlatno srebrnom relikvijaru, sada izložen i pogledu javnosti. Benediktinke ga čuvaju od 15. st. Do Drugog svjetskog rata redovito se pet stoljeća častio i nosio u Pagu u procesiji 4. svibnja ili u nedjelju nakon toga datuma.

Upravo je 1. nedjelje došašća u paškoj zbornoj crkvi Marijina uznesenja otvorena Godina velikog zavjeta Majci Božjoj od Staroga grada. Spomen je to na 775 godina od prvoga poznatog zapisanog zavjeta Pažana Majci Božjoj. Ako se baš u jubilarnoj godini proslave prvog poznatog zavjeta Majci Božjoj, u Pagu obnovi i procesija sa Svetim Trnom nakon više od sedam desetljeća, bit će to velika duhovna obnova naše zemlje i naroda. Paške benediktinke žele obnoviti procesiju puka sa Svetim Trnom i štovanje te relikvije. Nadaju se da bi se to moglo dogoditi sljedeće godine.

U sljedećoj emisiji „Aktualno” Hrvatskoga katoličkog radija 14. prosinca, Ines Grbić nastavlja razgovor o Svetom Trnu. Njezini su sugovornici mr. don Dario Tičić, paški sin koji je u sjeni paškog benediktinskog samostana odrastao, vrsni poznavatelj svakog djelića bogate crkvene tradicije svoga rodnog Paga i naravno, paške benediktinke, koje su tu Isusovu svetinju od 15. stoljeća do danas, tijekom svih burnih i teških stoljeća, čuvale i sačuvale i predale nama.