Kazalište lutaka Zadar ima novu predstavu. "Nikomu pravo" u režiji Ane Prolić najmlađa publika može pogledati u nedjelju, 25. ožujka u 11 sati, a premijera je u ponedjeljak 26. ožujka u 20 sati.

Juraj Aras  – u ulozi magaraca/ tumača

Sanja Zalović  – u ulozi  mame

Dominik Karakašić  –  u ulozi sina

Irena Bausović  - u ulogama: starica u napuštenom selu, zabrinuta građanka, djelatnica, graničar, aktivist

Anđela Ćurković Petković -  u ulogama: starica u napuštenom selu, zabrinuta građanka, djelatnica, graničar, aktivist

Tamara Šoletić  –  u ulogama: starica u napuštenom selu, zabrinuta građanka, djelatnica, graničar, aktivist

Radojka Kozulić – u ulozi  inspicijentice

Robert Košta – u ulozi  scenskog majstora

Izrada scenografije: Robert Košta

Inspicijentica: Radojka Kozulić

Majstor scene: Robert Košta

Izrada kostima: Nataša Perović

Tehničar tona i rasvjete: Marin Bakmaz

Stolar: Marijan Nižić  

Ovo je jako važna priča.

Ovo je priča o tome kako je teško biti i ostati svoj.  Ali i o tome kako je to moguće. Ovo je priča o slobodi.

Ovo je i priča o tome kako je bitno čuti i poštovati tuđe mišljenje, ali i o tome kako valja sačuvati, obraniti i poštovati i svoje.

Priča je ovo o tome kako postoji više načina putovanja na magarcu ( i s magarcem). I o tome da su svi načini jednako pravi (ili jednako krivi), ovisno iz kojega ih se kuta gleda. Dakle, priča o slobodi.

Ovo je priča o tome kako je lako suditi i osuditi. I o tome kako je lako prihvatiti osudu. Dakle, o slobodi.

Ovo je priča o mami, sinu, magarcu i njihovom putovanju kroz sela, gradove, polja. O putovanju zbog putovanja. O putovanju zbog iskustva.

Ovo je priča i o muhama koje zuuuje, dosadne su i guraju svoj nos tamo gdje im nije mjesto. I o repu koji ih tjera. O repu koji brani od ugriza. Dakle, o slobodi.

Ovo je jako važna priča.

Nastalo prema motivima narodne priče, Nikome pravo govori o želji da se udovolji okolini, pa i  „cijelome svijetu“, kako bi se zadobila tuđa naklonost, potvrda o ispravnosti, te stvorio osjećaj prihvaćenosti, pri čemu dolazi do potiskivanja i odbacivanja vlastitih želja i stavova, a u konačnici i same osobnosti.

U vremenu u kojemu smo sa svih strana napadnuti agresivnim „odredbama“- kako treba izgledati, kako se ponašati, kako treba misliti, kako provoditi vrijeme, koju vrstu jogurta treba piti - a koje nastojimo ispuniti kako bi se - po tuđim mjerilima - ostvarili, bili uspješni i sretni, ukalupljeni, uklopljeni i potapšani po ramenu, valja se podsjetiti do koje mjere poništavamo sami sebe. Jer, kako god okrenuli, nekomu neće biti pravo.

 

                                        Ana Prolić