Autor najboljeg nagrađenog romana u 2016. godini "Knjiga žalbe", Ivica Ivanišević, gostovao je u biogradskoj Gradskoj knjižnici.

Prigodno druženje s književnikom upriličeno je u povodu Mjeseca hrvatske knjige, a ravnateljica knjižnice prof. Jelka Sipina predstavila je autora, njegov nagrađeni roman ali i druga djela ovog plodnog i zanimljivog književnika splitskog "đira"

Ivanišević je prvenstveno književnik, romanopisac, autor brojnih dramskih tekstova za kazalište, film i televiziju, kritičar, točnije pisac koji se okušao u gotovo svim spisateljskim formama osim poezije, tako barem sam kaže, kako misli da ne bi znao napisati pjesmu u što dakako sumnjamo, no vjerovat ćemo mu na riječ. Njegov opus dosadašnjih izdanja govori o njegovoj lakoći pisanja, što znači i lakoći čitanja i razumijevanja njegovih djela.

Ako znamo da je Ivica Ivanišević Splićanin, onda ne čudi što se u njegovim djelima često spominje Dalmacija i njezino okruženje, što su njegovi likovi i mjesta radnje prepoznatljivi i što taj dalmatinski mentalitet, a često dalmatinski "dišpet" tako dobro poznaje i tako vješto uklapa u radnju, da ga čitatelj jednostavno mora prepoznati. Doza humora koja je evidentna u dijalozima njegovih likova specifična je, no, nenamjerna, kaže on. 

"Nikada nisam pisao s namjerom da nasmijem kako se to u mojim raspričanim likovima možda čini." 

Na pitanje koja je njegova "najsplitskija" knjiga autor se složio da je to "Primavera", a najdraža na neki način "U sedlu je tijesno za dvoje". 

Protekle 2016. godine dobio je nagradu za "Knjigu žalbe" najbolji neobjavljeni roman u izdanju VBZ-a i Tisak medije. Junake ove priče, kvartet pisaca, različitih nacija i poetičkih preokupacija, autor je smjestio u rezidenciju za pisce u "rumunjskoj nigdini", gdje bi svatko trebao raditi na svojoj knjizi. No, u te izolirane uvjete oni donose sa sobom svoje privatne i profesionalne "fejlove" te otkrivaju ono što je neminovno u takvim situacijama.

Kako likovi u formi dnevnika bilježe svoju rezidencijalnu svakodnevicu, a ona je puna dramatike, ljubavnih trokuta, seksa, razbijenih glava, alkohola i najrazličitijih smicalica, te zapleta i obrata dostojnih najnapetijih romana ali i "tihih" zapisa o samom procesu pisanja. Za to Ivaniševićevo djelo kritičari su rekli i da je "metafora za književnost", a mi možemo samo dodati kako ga stvarno vrijedi pročitati.