Ovih dana smo bacili po šaku zemlje na Branka Čakaruna, čovjeka koji nije vjerovao da će biti suđen poslije smrti, ali je ipak imao visoke moralne kriterije i veliku snagu da na njima ustraje.

Piše to zadarska spisateljica Mirjana Mrkela.

Njezin tekst donosimo u cjelosti:

"Branko je bio učitelj, ravnatelj, sakupljač narodnog blaga, satiričar, kroničar i pjesnik. Zaljubljenog u rodni Galovac, također su trajno fascinirali velikani svjetske književnosti, osobito  Sergej Jesenjin.

Bio je špirit u maloj boci, veliko srce u krhkom tijelu, pun ljubavi prema malim stvarima i neutaženo željan manjih ili većih priznanja.

Napisao je roman, knjigu igrokaza, satirične i polemične tekstove, osvrte, ljubavne pjesme i još svašta, ali su najbrojnije i najčitanije njegove pjesme za djecu. Pisao ih je na staromodni način, što nije umanjivalo njihovu omiljenost među malim čitateljima, kao ni među autorima čitanki i antologija. Iskrenost i doživljenost kojima je zračilo svako Brankovo recitiranje oduševljeno su pozdravljali i mali i veliki slušatelji.

Branka Čakaruna nisu svi voljeli niti su svi odobravali njegove stavove. Međutim, ta ga činjenica nikada nije odvratila od vlastitih opredjeljenja. Jednako kao što nije odustajao od vezanog stiha, nije mijenjao ni svoja politička i etička stajališta.

Tvrdio je da bi se uhvatio u koštac s vukom, ali janje nikada ne bi mogao zaklati.

Zbog svega toga ostaje još mnogo Čakarunovih stihova i rečenica o kojima bismo trebali razmisliti pomnije nego do sada''.