Neki od nas od rođenja imaju svoj životni san, a drugi sanjati počnu nekako usput. Trećima, kojih je možda i najmanje, java odjednom postane san, san koji je postao -java. San koji se ostvario. Vedranu Sitnici fotografija je san, koji je snivao godinama, i u vrijeme kada je fotografirao tu istu javu, kao novinski foto reporter. A onda je u jednom bezvremenskom trenutku poželio snimati taj isti san- I danas, radeći fotografije za izložbe, Vedran nastavlja sanjati. Sanja da se igra s fotografijom, duplirajući je, kao na posljednjoj izložbi. Sada ga vidimo kako snima tuđe snove, one lijepih djevojaka koje sanjaju svoje snove o ljepšoj budućnosti, možda i o životu foto modela. Pokazujući koliko su snovi zapravo krhki, Vedran lijepe "djevojke u ljetnim haljinama voli" okom objektiva, ali ih smješta u naizgled nelijep, ružan prostor, neke vrst postindustrijske stvarnosti. Gotovo pa apokaliptične stvarnosti, u kojoj su snovi čovječanstva narušeni grubom stvarnošću industrijalizacije, tvornica, željeza i betona. Pa onda i porušenih, napuštenih tvornica. Čija se estetika ružnog direktno sukobljava s estetikom ljepog, a djevojke su simbol života u tim mrtvim prostorima. U tome srazu postapokaliptičnog pejzaža i ljepote ženske mladosti stvaraju se fotografske potke Vedrana Sitnice, a koje su ujedno i 'fotke' s ove nove izložbe. Stoga i na promatrača djeluju pomalo zbunjujuće: spojiti naizgled nespojivo oduvijek je bio izazov za svakog umjetnika, za svaku vrstu umjetnosti. Nespojivo, ili bolje rečeno naizgled nespojivo na umjetničkoj fotografiji donosi i posebne
rezultate. Fotografije s ove izložbe nisu klasična modna fotografija, one se ne žele dopasti pod svaku cijenu, niti služe samo kao podsjetnik na tu vječnu ljepotu ženskog principa. Naprotiv, one pokazuju kako se ljepota može nositi s naizgled ružnim, kako ljepota može oplemeniti Čak i 'ružan prostor'. Rezultatnog sraza je, rekli bismo, metavizualan, gotovo pa metafizičan. Lice djevojke u grotlu željeza i betona, napuštene tvornice u kojoj su nekoć neki drugi ljudi živjeli svoje snove. I kao podsjetnik da je fizička
Ljepota ipak prolazna. Što je odlična 'točka na i' čitavog ovog ciklusa fotografija. Fotografija koje zorno pokazuju da Vedran nastavlja snivati svoj davni san: izraziti se svjetlopisom, fotografijom, zapisom zbilje u svjetlosti naše ljudskosti. A potraga se nastavlja. Svakom novom izložbom. Što će otkriti na idućim postajama, pokazat će nam iduće Vedranove izložbe. Izložbe kojih će, ne sumnjamo u to, biti
još...

Goran Bujić, Zadarski list