Dugogodišnji prijatelj s kojim se Hemingway nerijetko provodio uz čašicu, Jack Crowles, te 1925. dobio je jedinstveni dar

Na zadnja dva prazna lista svoje prve američke zbirke priča 'In our time', slavni pisac, za kojeg se do sada mislilo da nije napisao ni stiha, našvrljao je dvije pjesme. Sve da ih je i htio objaviti, zbog lascivnog rječnika to mu vjerojatno ne bi pošlo za rukom.

Dugogodišnji prijatelj s kojim se Hemingway nerijetko provodio uz čašicu, Jack Crowles, te 1925. dobio je jedinstveni dar. Uz američko izdanje svojih priča, pisac mu je poklonio i dvije pjesme ispisane na praznim stranicama na kraju knjige. To je i jedini Hemingweyev pjesnički pokušaj za koji za sada znamo.

Sadašnji vlasnik Mike Hime, knjižničar iz Kalifornije, odlučio je prodati zbirku za 75 tisuća funti te priznaje da suicidalni novelist i nije imao pretjeranog talenta za pjesništvo. 'Da se razumijemo, nećete otkriti novog T. S. Eliota', upozorava Hime, što, naravno, samo dodatno može raspaliti znatiželju Hemingwayevih poklonika.

Jedna od pjesama predstavlja satiričku apologiju tzv. 'izgubljene generacije' tj. skupine američkih pisaca koji su u dvadesetim godinama prošlog stoljeća živjeli u Parizu. Taj frankofilni period Hemingwaya, Scott Fitzgeralada i Ezre Pounda mnogi opisuju kao produljeni višegodišnji tulum po restoranima i barovima na Montparnasseu.

Navedena knjiga, osim što je jedinstvena kao jedini poznati dokument o Hemingwayevu stihopisanju, zanimljiva je i po tome što je pisac u svakoj priči tintom prekrižio riječi koje je izdavač promijenio, a iznad nadopisao kako je izvorno stajalo u njegovom rukopisu. Vokabular koji je doživio cenzuru uglavnom se odnosio na ljudski čin reprodukcije. Hemingway je, navodno, otišao predaleko u detalje.