Jedina teza koje se autor relativno dosljedno drži jest ona o upitnoj objektivnosti Haškog tribunala, koji, kako uvjerljivo tvrdi sarajevski novinar Emir Suljagić, za razliku od Nürnberškog procesa i suđenja za ratne zločine u Ruandi nije uspostavio kriterije (definirao žrtvu i agresora)

Unatoč pretencioznim najavama koje su izazvale nezabilježenu gužvu na ulazu u kino Studentskog centra, film 'U potrazi za Olujom' američkog redatelja hrvatskog podrijetla Jacka Barica, premijerno prikazan u petak navečer na ZagrebDoxu, nije otkrio ničeg novoga, a osobito kontroverznoga, kad je riječ o akciji Oluja i ulozi generala Ante Gotovine u njoj.

Autor se, naime, u većem dijelu filma trudio prezentirati svoju istinu o sukobima na prostorima bivše Jugoslavije, reciklirajući dobro nam poznate bolne snimke vukovarske, škabrnjske i srebreničke tragedije, te razgovarajući s vrlo šarolikom galerijom likova dvojbene relevantnosti. Među sugovornicima su tako ponajviše prostora dobili Gotovinin biograf Nenad Ivanković, glumac Goran Višnjić kojeg autor ističe kao bivšeg hrvatskog branitelja, te nekadašnji hrvatski ministar vanjskih poslova Miomir Žužul.

S uvjetno rečeno druge strane nalaze se glasnogovornik Haškog suda Anton Nikiforov, novinar srpskog Vremena Dejan Anastasijević i predsjednica srpskog Helsinškog odbora za ljudska prava Sonja Biserko. I dok Nikiforov brani službene stavove UN-ovog međunarodnog suda za ratne zločine, jedine institucije koju autor u filmu konkretno napada, ostaje dojam da su sugovornici iz Srbije u filmu tek radi stvaranja privida objektivnosti, jer su njihovi citati u filmu potpuno bezazleni.

U filmu relativno miroljubivo progovara i nekolicina Gotovininih suboraca, ali i mještana hrvatskih i srpskih sela s prostora Sektora jug, područja kojim je general tijekom akcije zapovijedao. Tu je i nekoliko bosanskohercegovačkih, engleskih i francuskih novinara, a ovi posljednji pokušavaju rasvijetliti Gotovininu epizodu u Legiji stranaca, te okolnosti pod kojima je bježao od francuskih vlasti zbog optužbi za kriminalne aktivnosti.

I ova epizoda, kao i većina filma, vrlo je mlaka i nedosljedno obrađena - čini se da se autor u istraživanju teme i pripremi storylinea nije daleko odmaknuo od romansirane biografije Nenada Ivankovića, inzistirajući na slici Gotovine kao ribara, mirotvorca i čovjeka uzvišenih duhovnih vrijednosti. Problem leži i u redateljskom postupku - film izgleda kao jednoipolsatni novinarski prilog u kojemu je kronologija ispresijecana nervoznim izmjenama sugovornika u intervalima od desetak sekundi. Kada želi usporiti film, Baric umeće idilične kadrove barki u Gotovininim rodnim Pakoštanima koji djeluju poput snimki Hrvatske turističke zajednice.

Jedina teza koje se autor relativno dosljedno drži jest ona o upitnoj objektivnosti Haškog tribunala, koji, kako uvjerljivo tvrdi sarajevski novinar Emir Suljagić, za razliku od Nürnberškog procesa i suđenja za ratne zločine u Ruandi nije uspostavio kriterije (definirao žrtvu i agresora), već pokušava izjednačiti sve zločine na prostorima bivše Jugoslavije. Gotovina je u tom kontekstu žrtveno janje koje treba odgovarati za zločine pojedinaca s hrvatske strane.

No, tek što je uspostavio potku filma, Baric je upropaštava patetičnim epilogom u kojemu Žužul konstatira kako je došlo do pomirenja između Hrvata i Srba, a isto ponavljaju i odabrani Srbi povratnici te njihovi susjedi Hrvati. Idilični prizor susjeda koji nazdravljaju rakijom trebao bi sugerirati da se konflikt u Hrvatskoj može okončati i bez Haškog suda, no u stvarnosti izgleda kao promidžbeni spot za Sanaderovu koalicijsku vladu, u kojoj Srbi služe kao ukras za vanjskopolitičke potrebe. Baš kao i cijeli film - idealizirana američka slika ex-yu konflikta za vanjsku upotrebu, bez okusa, mirisa i imalo istinske kontroverze.