Na prvu, čini se da je to samo redatelj Paolo Magelli, koji je u predstavu \'Zagrebački pentagram\' nagurao likove iz bajke, suicidalnog Bad Blue Boya, nesretne žene, biskupa Maksimilijana Vrhovca i još mnogo motiva koji prema viđenju petero hrvatskih pisaca – Filipa Šovagovića, Damira Karakaša, Igora Rajkija, Ivana Vidića i Nine Mitrović - čine današnji Zagreb

Na predstavljanju 'Zagrebačkog pentagrama ' uoči premijere 28. ožujka u Zagrebačkom kazalištu mladih, inače prve ovogodišnje premijere tog kazališta, redatelj, njegovi glumci, petero pisaca i ravnateljica kazališta Dubravka Vrgoč izveli su spontano predstavu prije premijere, što tu presicu ZKM-a svrstava u zabavnije kulturne događaje ove godine.

Glumci su se smijali piscima koji su pričali, a novinari komentirali da je Magelli majstor ako je sve to uspio složiti u jednu predstavu.

Jer, protagonisti - redom umjetnici čije poetike naočigled teško možete podvesti pod neki uži zajednički pojam, govorili su o nastajanju 'Zagrebačkog pentagrama' na način da su isticanjem međusobnih različitosti doista dali misliti što nas očekuje na subotnjoj premijeri.

Filip Šovagović pričao je kako mu je Magelli nemilosrdno vraćao tekst, Nina Mitrović govorila je o tome kako je po kazni dobila temu o ženama i seksu, no bez uključivanja muškaraca u priču, Ivan Vidić ispričao je bajku o suicidalnom bojsu koji se vješa o navijački šal razočaran svojim klubom, Damir Karakaš se, citirat ćemo, 'raspizdio kad mu je Magelli rekao da uz njega na 'Pentagramu' radi još četvero pisaca.

 

Na koncu, peti autor Igor Rajki rekao je da ne bi govorio o predstavi, pa je ipak pristao odrecitirati da smo 'u okružju slogana i parola, gdje krijumčari se dobro, a propagira zlo'.

Koliko god zajedno djelovali neuštimano, otkrili su ono što je Magelli od njih i tražio kad je naručivao tekstove - Zagreb i njegove stanovnike iz potpuno različitih perspektiva, a opet Zagreb poznat svim njegovim stanovnicima.

Teško da je Magelli s piscima prije predstavljanja dogovorio scenarij za presicu. Tim više ostaje nam vjerovati da je od tolikih različitosti uspješno režirao predstavu o Zagrebu - gradu koji ne prihvaća strance, metropoli u kojoj je Karakaš Eskim, žene nezadovoljene i nezadovoljne, oživljeni Maksimilijan Vrhovac ljut na današnji grad, mjestu u kojem je jedino bajkovita iskrivljena povijest.

'Nisam sportski tip, ništa ne znam o tim modernim sportovima, no osjećao sam se kao sportaš koji na grčkoj olimpijadi predaje štafetu', zaključio je Magelli.