Prvonagrađena Bilosnićeva proza sastavni je dio njegovog poznatog romana «Listopoad» koji govori o napadu na Zadar 5. i 6. listopada 1991. godine

Hrvatski književnik Tomislav Marijan Bilosnić, dobitnik je prve književne nagrade Hrvatskog slova «Dubravko Horvatić» za prozu objavljenu u 2008. godini.

Godinu dana ranije ovu je nagradu dobrio književnik Ivan Aralica, koji je, također, životom i radom vezan za Zadar, kao i ovogodišnji laureat.

Nagrada za prozu «Bolnica» Bilosniću je uručena 28. travnja 2009. u prostorijama Hrvatske kulturne zaklade u Zagrebu uz prisutnost velikog broja uzvanika iz javnog i kulturnog života Zagreba.

Prvonagrađena Bilosnićeva proza sastavni je dio njegovog poznatog romana «Listopoad» koji govori o napadu na Zadar 5. i 6. listopada 1991. godine.

U priči «Bolnica» obrađuju se događaji u zadarskoj bolnici tih dana. U obrazloženju nagrade stoji i ovo:

«Prozom «Bolnica» prvonagrađeni Tomislav Marijan Bilosić vraća nas u dramatične, pa i kataklizmične, dane kada je njegov Zadar, tijekom listopada 1991. bio izvrgnut napadajima sa zemlje i iz zraka, izložen projektilima i bombama koje su razarale i ništile, «proizvodile» strah i patnju, bol i smrt.

Tih su listopadskih dana zadarski, stoljezni i tisućljetni civilizacijsko-kulturološki simboli i toposi bili na nišanu, na ciljniku osvajača, rušitelja i barbara koji su «dejstvovali» pod simbolima petokrake i kokarde. To je, može se reći, globalni, povijesni okvir u kojega poisac, manirom senzibilna, pronicava, oštroumna evokatora, svjedoka, motritelja i promišljača unosi, ugrađuje svoje osobne doživljaje i dojmove, osjećaje i spoznaje, fikcije i vizure, pretežito usredotočen na slike i situacije, prizore i prispodobe koje zrcale i emaniraju strah i nadu, sumnju i ufanje, patnju i prkos.

Bilosnić svoje evokacije, opservacije i vizure nastoji nerijetko odmaknuti od mimetitkih shema, preslikavateljskih matrica te im dati univerzalnije, pa i arhetipsko-biblijske tonove i predznake. Snažnim, uvjerljivim, istančanim stilom i izrazom, u kojem se skladno i funkcionalno prepliću narativno-deskriptivne dionice s meditativno-refleksivnim, Bilosnić prede priču o Zadru i njegovoj kalvariji, otimljući se očaju, beznađu, nihilizmu. Na njegovim se horizontima, diskretno ali jasno, ukazuju signali i znaci buduće pobjede koja će, dakako, biti okupana i mučeničkom krvlju zadarskih branitelja.

Stoga piščev narator, koji, rekli smo, govori Biliosnićevim glasom, «poručuje»:

"Samo ako pobijedimo bit ćemo dostojni krvi po kojoj gazimo, čiju ćemo sliku jednoga dana prepričavati djeci."