Ritchieva vizija slavnog detektiva nije senzibilni super-inteligentni istražitelj, već pravi viktorijanski akcijski junak

Bilo je to davne 1887.

Nakon Poeovog C. Augusta Dupina, rođen je novi mudrijaš, koji će postati jedan od najpopularnijih likova u dektektivskoj sferi.

Dame i gospodo, iz pera škotskog liječnika/književnika, Sir Arthura Conana Doylea, jedan, jedini, neponovljivi - SHERLOCK HOLMES!

'Kada isključimo nemoguće, ono što ostaje mora biti istinito', smatra Holmes, najčešće poučavajući svog dragog cimera Dr. Watsona.

Upravo zahvaljujući Watsonovom pripovijedanju, bivamo uvučeni u svijet kompliciranog, mušičavog detektiva, koji u Londonskoj Baker Street 221 živi kao podstanar, svirucka violinu, šmrče opijum i ne odvaja se od svoje dražesne lule.

Ono po čemu je Holmes poznat jest preciznost, metodika, 'njuh' za zločin, logika i razum, a to su prepoznali i čitatelji, koji su ga učinili najpopularnijim detektivom 19. stoljeća.

4 romana i 56 pripovijetki kasnije, Sir AC Doyle 'ubio' je Holmesa, zajedno s njegovim protivnikom profesorom Moriatryem, u priči 'The Final Problem' 1893. To mu stvarno nije donijelo ništa dobro! 20 000 čitatelja otkazalo je pretplatu na časopis 'Strand', porasla je prodaja crnih vrpci (znak žalovanja), a patila je i Kraljevska obitelj, pa Doyle vraća Holmesa u život (1902.)

Holmes je prepoznatljiv po ćudljivosti, mračnom karakteru, pa kao što ljudsku civilizaciju općenito fasciniraju besmrtnici (vukodlaci, vještice i vampiri) tako i Holmes jednako privlači i straši što svojim ispijenim, bljedunjavim likom, što superiornim intelektom.

Engleski mršavac, krakatih nogu, oboružan kapom, cvikerima i lulom - no prije svega - britkim umom, njegova karizma generacijama privlači maštu čitatelja.

Lik Sherloka Holmesa postao je dio popularne kulture - detektivske priče doživjele su brojne prijevode, kao i dramske i televizijske adaptacije, a postoje i Holmes-parodije. Guinessova knjiga rekorda Holmesa već godinama stavlja kao rekordera u broju adaptacija - igralo ga je preko 70 glumaca u više od 200 filmova i serija. Holmes ima i svoj muzej !

Ljubitelji lika (i djela) Sir AC Doylea napeto su čekali najnoviju ekranizaciju. Dosadašnji TV-Holmesi nisu ostavili veliki dojam - možda zato jer su se činili neprikladno, mlako. A kako je to napravio Guy Ritchie, autor tarantinovskih krimića? Prvenstveno, odabrao je sjajnu glumačku ekipu (Robert Downey Jr. & Jude Law).

Može li se uopće obrisati prašina i paučina s priče o boemskom Sherloku Holmesu - kako je ponuditi novim generacijama?

Najnovija (filmska) priča predstavlja slučaj Lorda Blackwooda, koji se zabavlja žrtvovanjem žena u nekakvom opskurnom ritualu, a na slučaju rade Holmes i Watson, nakon čega se Watson namjerava povući u mirne bračne vode. No, kada Blackwood zagonetno 'uskrsne', stvari se zakompliciraju... samo Holmes i Watson mogu zaustaviti mahnitog lorda, a pomoći će im i tajanstvena, prelijepa Irene Adler.

Ono što je svakako vrijedno istaknuti jest atmosfera filma - taj engleski štih, svijet Sherlocka Holmesa: maglovite, mračne Londonske uličice, dokovi, dronjci, pokvareni zubi, viktorijanske dame, elementi popraćeni sjajnim soundtrackom.

Ritchieva vizija slavnog detektiva nije senzibilni super-inteligentni istražitelj, već pravi viktorijanski akcijski junak, s naznakom neke grubosti i Bondovskog stila. Izrazita neurotična crta savršeno je 'legla' R. Downey Jr. -u.

Možda je ipak trebalo zauzdati uhodanu hollywoodizaciju, no jasno je da film treba dinamiku, koju je teško postići kad imate whodunnit priču i likove koji se služe isključivo svojim 'malim sivim stanicama' (kazao bi legendarni Poirot!)

Zanimljiv element je i način na koji funkcioniraju Holmes i Watson - njihovo prijateljstvo, njihovo urnebesno prepucavanje. U nekoliko navrata imate osjećaj da funkcioniraju kao stari bračni par.

Film pršti od humora i akcije, no to ne umanjuje njegovu inteligenciju, otkrivajući sloj po sloj misterije u maniri slavnog detektiva. Nedostatak leži u činjenici što Holmes jednostavno UVIJEK ima plan, čak i u žaru borbe, a radnja nekoliko puta 'bježi', no na samome završetku, svi djelići slagalice sjedaju na pravilno mjesto, naravno, uz otvorenu mogućnost nastavka.