Danas, 25. siječnja, je preminuo mons. Ivan Prenđa, nadbiskup zadarski. Ukratko vam donosimo povijest Zadarske nadbiskupije i njenih nadbiskupa

U doba ilirske prevlasti Zadar je bio značajno središte plemena Liburna, a u vrijeme prvih rimskih careva dobiva naslov i prava kolonije te je i središte sjeverne Dalmacije. Nije isključeno da je u ovim okolnostima i kršćanstvo u njega došlo vrlo rano i prema gotovo redovitoj praksi u tom središtu osnovalo i svoje vjersko središte, biskupiju. Apostolicitet ove crkve kao i drugih koje su se njime ponosile (solinsko-splitska, ninska) nije moguće povijesno utvrditi.

Prvi sigurno poznati biskup bio bi Feliks, koji 381. sudjeluje na jednom saboru u Akvileji, a zatim 390. i na saboru u Milanu, gdje se u pismu upravljenom na papu sv. Severina potpisuje treći po redu iza sv. Ambroza kao "Felix Episcopus Jadertinus". Poslije njega redoslijed zadarskih biskupa uglavnom je potpun. Na saborima u Saloni 530. i 532. zadarski biskup Andrija I. prvi stavlja svoj potpis iza metropolita. U jeku seobe naroda biskupijom upravlja Sabinijan, kojemu papa Grgur I. (590.-604.) upravlja jedno pismo. Avarsko-slavenska razaranja koja su uništila Salonu i mnoge druge gradove Dalmacije i unutrašnjosti, mimoišla su Zadar.

U novoj političkoj konstelaciji, nakon završetka seobe naroda, Zadar postaje političkim središtem Bizantske Dalmacije. Jedinstvena crkvena organizacija na čelu s metropolitom, kakva je bila prije seobe, nije uspostavljena. Svaka je biskupija, pa tako i zadarska, bila samostalna. Zadarski biskup Donat i dux Pavao početkom 9. st. nisu samo predstavnici Dalmatinaca na franačkom i carigradskom dvoru već i vođe nove dalmatinske politike koja je išla za što većom vlastitom afirmacijom i autonomijom. Biskup Donat je i graditelj najmonumentalnije starohrvatske, predromaničke crkve Sv. Trojstva u Zadru, koja je poslije po njemu nazvana Sv. Donat. On je iz Carigrada donio relikvije sv. Stošije (Anastazije) i tako postavio temelje njezina štovanja kao zaštitnice nadbiskupije.

U doba obnavljanja redovite crkvene hijerarhije u Dalmaciji na saborima 925. i 928. u Splitu sudjeluje i zadarski biskup Formin, kao i ninski biskup Grgur. Obojica su pretendirala na položaj metropolita i to zadarski biskup kao biskup glavnoga grada provincije Dalmacije, u skladu s kanonima sabora u Niceji 325., a ninski kao biskup najveće biskupije, koja je obuhvaćala čitav hrvatski državni teritorij. Međutim, prvenstvo je pripalo splitskom biskupu Ivanu kao nasljedniku stare salonitanske metropolije koja se je nekoć prostirala sve do obala Dunava. Za vladanja Petra Krešimira IV. biskup Stjepan, kao i ostali biskupi dalmatinskih gradova, često se nalazi u kraljevoj pratnji kao svjedok pri donošenju važnijih odluka ili davanja osobitih privilegija. Isto je bilo i za vrijeme Dmitra Zvonimira. Godine 1095. održana je u Zadru svečana provincijalna sinoda pod predsjedanjem splitskog nadbiskupa Lovre, kojom je prigodom posvećena obnovljena i proširena crkva samostana sv. Marije.

Bulom "Licet universalis Ecclesiae Pastor" od 17. 10. 1154. papa Anastazije IV. uzvisuje zadarsku Crkvu na nadbiskupiju i metropoliju " kako ne bi nedostajala briga metropolita onima koji su ostali slobodni od ugarske vlasti". Međutim, već 1155. Hadrijan IV. unatoč žestokom otporu Zadrana i njihova prvog nadbiskupa Zadranina Lampridija podvrgava zadarsku metropoliju na zahtjev Mlečana gradeškom, kasnije mletačkom patrijarhu.

Uslijedile su i tri žestoke pobune Zadrana praćene istjerivanjem kneza Mlečanina, ali sve je bilo uzalud. Došlo je do toga da su sami morali porušiti gradske utvrde, ali njihov slobodarski duh nije se dao slomiti. Kada je 13. 3. 1177. na putu za Veneciju u Zadru pet dana boravio papa Aleksandar III., dočekali su ga kler i puk hrvatskim aklamacijama "canticis illyricis".

Godine 1202. Zadar je razorila mletačko-križarska vojska i tom prilikom stradala je stara zadarska katedrala. Nova će biti ponovno i u cijelosti dovršena tek poslije više od 120 godina. Radove na njoj započeo je i najvećim dijelom dovršio ugledni zadarski nadbiskup Lovro Periandar (1247.-1287.), i sam ju je velikim sjajem posvetio 27. 5. 1285. U njegovo doba u Zadar je doneseno tijelo sv. Šimuna Pravednika Bogoprimca, kojemu su kasnije Zadrani sagradili veliku crkvu i slave ga kao svoga velikog zaštitnika. Za njegova upravljanja nadbiskupijom u Zadar je doneseno tijelo sv. Šimuna Pravednika i smješteno u crkvu Velike Gospe.

Od 1291. do 1320. zadarskom nadbiskupijom su upravljali nadbiskupi redovnici: tri franjevca, zatim dva dominikanca, što bez sumnje govori o velikom ugledu koji su redovnici imali u ovom gradu. Od franjevaca značajniji je Enrico da Todi, koji je zajedno sa splitskim nadbiskupom nastojao da Šibenik dobije svoga prvog biskupa, i kad je u tome uspio, sam ga je posvetio zajedno s ninskim i skradinskim biskupom.

Godine 1308. boravio je u Zadru legat pape Klementa V. kardinal Gentilis u cilju provođenja crkvene reforme. Od 1312. do 1320. zadarskom Crkvom upravlja dominikanac Niccolo da Seze. Prema pisanju suvremenika isticao se je posebnom ljubavlju prema siromasima i umro je na glasu svetosti.

Njegov nasljednik Zadranin Ivan Butovan dovršio je gradnju katedrale i posebno se zauzimao za redovnice sv. Dimitrija da bi zbog svog siromaštva bile izuzete od svih crkvenih taksa i dažbina. Ljubavlju prema siromasima i svetošću života isticao se je i nadbiskup Dominik iz Drača, koji je kasnije premješten na biskupsku dužnost u Bosnu.

Njegov nasljednik Petar Matafari imenovan je za zadarskog nadbiskupa na želju kralja Ludovika Anžuvinca i Karla Dračkog te nije isključeno da je on kao prijatelj dinastije Anžuvinaca utjecao i na Ludovikovu ženu Jelisavetu Kotromanićku da je 1380. dala napraviti veliku škrinju od kucanoga pozlaćenog srebra, najveći gotički zlatarski rad na području Dalmacije, za tijelo sv. Šime. Pokazao se je dobrim i sposobnim pastirom, osnovao je kolegijat u Pagu 1396., a potkraj života vršio je važne službe u papinskoj državi. Njegov drugi nasljednik Blaž Molin upravljao je zadarskom nadbiskupijom sedam godina, a zatim je imenovan patrijarhom u Zadru. Na vlastiti trošak dao je u katedrali podići korska sjedala, obnovio sakristiju i palaču, a paškom kaptolu dao primicera.

Nadbiskup Lovro Venier sudjeluje 1433. na saboru u Baselu. Omogućio je podizanje franjevačkog samostana na Ugljanu, samostana sv. Križa izvan Zadra i samostana trećoredaca na Ošljaku kod Preka. Održao je i provincijalnu sinodu u Zadru. Trećinu svog imetka oporukom ostavlja za gradnju zvonika zadarske katedrale, koji će početi graditi nadbiskup Mafej Valaresso (1450.-1496.). Taj je nadbiskup na vlastiti trošak podigao u katedrali orgulje, proširio i ukrasio nadbiskupsku palaču, na jednom otočiću u sukošanskoj luci podigao nadbiskupski ljetnikovac, u riznici katedrale ostavio je umjetnički izrađen pastoral i nadbiskupski križ.

Bez sumnje, najučeniji zadarski nadbiskup bio je Egidije Canini (1530. - 1533.), teolog, filozof i liturgičar. Istaknuo se na V. lateranskom (28. opći) saboru. Leon X. imenovao ga je kardinalom, a kasnije i naslovnim patrijarhom carigradskim. Nadbiskup Mucio Callini (1555.-1567.) sudjelovao je aktivno na Tridentskom koncilu te ga je kao vrsna teologa i dobra latinistu papa Pijo IV. bio zadužio za redigiranje rimskog katekizma i indeksa zabranjenih knjiga te za uređenje misala i brevijara.

Sam je za katekizam napisao traktate "De articulis fidei e de Sacramentis". Namjeravao je u Zadru otvoriti sjemenište, ali je prije bio premješten u biskupiju Terni. Godine 1579. za nadbiskupa Natalea Veniera (1577.-1589.) održana je u Zadru sinoda na kojoj su bili nazočni svi dalmatinski biskupi, a raspravljalo se o provođenju tridentinskih dekreta i smjernica. Na toj je sinodi određeno da biskupi propovijedaju zadarskim i ostalim koludricama na jeziku koji one razumiju - na hrvatskom. To najrječitije govori o nacionalnom sastavu redovnica samostana predviđenog najvećim dijelom za plemićke kćeri.

Nadbiskup Luka Stella (1615.-1624.) osim kanonskih vizitacija i dijecezanskih sinoda koje je obavljao kao i mnogi njegovi predhodnici, na poseban je način zadužio nadbiskupiju rekognicijom svetačkih moći zadarskih protektora sv. Loneta, sv. Anastazije i sv. Zoila. Njegov nasljednik Ottaviano Garzadori, kojega je papa Urban VIII. imenovao apostolskim vizitatorom i reformatorom za Dalmaciju, svečano je iz kapele sv. Roka (ostatka crkve Velike Gospe) 1632. prenio tijelo sv. Šimuna u sadašnju crkvu. Bernard Florio (1642.-1656.) na poseban je način značajan po tome što je prvi postavio čvrste temelje crkvenom odgoju klera osnovavši iz vlastitih sredstava sjemenište koje je po njemu kasnije nazvano "Florio" za razliku od sjemeništa za glagoljaše koje je utemeljio kasnije nadbiskup Zmajević. Katedrali je ostavio vrijednih paramenata i nakita, u baptisteriju je podigao oltar sv. Ivana Krstitelja. "In humilitate praeclarus, in oratione assiduus in poeni Gentia insignis" - tako ga je opisao jedan suvremenik.

Vicko Zmajević (1713.-1746.) rodom iz Perasta, u tridesetoj godini bio je imenovan za barskog nadbiskupa i apostolskog vizitatora Albanije, Makedonije, Srbije i Bugarske. Premješten od Klementa XI. u Zadar, posebnu je pozornost posvetio unapređenju hrvatskoga književnog i pučkog jezika, osnovao je u Zadru sjemenište za svećenike glagoljaše, primio arbanaške izbjeglice i smjestio ih u današnjim Arbanasima kod Zadra, obnovio je crkvu sv. Donata, 1725. ukrasio i proširio crkvu Gospe od Zdravlja i dovršio 1718. sadašnji glavni oltar u crkvi sv. Krševana. Umro je u 75. godini života a da nije doživio otvaranje glagoljskog sjemeništa za koje se toliko trudio. Sjemenište je otvorio 1. 5. 1748. njegov nasljednik Mate Karaman, Splićanin, vrstan erudit i požrtvovan pastir. Njemu je još prije nego je postao nadbiskupom povjereno da korigira Prvi glagoljski misal koji je 1741. tiskala Propaganda u Rimu.

Godine 1823. imenovan je zadarskim nadbiskupom Josip Franjo di Paola Nowak, koji je u Zadru osnovao teologiju po ugledu na ostale u austrijskoj monarhiji, obnovio katedralni kaptol i kolegijat sv. Šime, izdao latinski i hrvatski katekizam, osnivao po selima škole i odredio da se nedjeljom u crkvi sv. Mihovila propovijeda hrvatski. Za njegova upravljanja, godine 1828., zadarska nadbiskupija postaje metropolijom za cijelu Dalmaciju bulom Leona XII. "Locum Beati Petri" nakon što su dokinute splitska i dubrovačka metropolija. I na novoj dužnosti pokazao se dostojnim časti koju je obnašao vodeći brigu o čitavom povjerenom mu stadu. Godine 1843. zahvalio je na službi i povukao se u rodnu Češku u Neuhaus, gdje je 13. 6. 1844. i umro.

Njegov nasljednik Josip Godeassi (1843. - 1863.) neumorno je obilazio župe svoje dijeceze, poticao propovjedništvo u čitavoj metropoliji, obnovio je mnoge bratovštine i paški kaptol, pomagao sve plemenite zadarske ustanove te ga je car više puta odlikovao zbog njegovih humanih akcija. Naslijedio ga je Petar Dujam Maupas (1862.-1905.), prije šibenski biskup, a kasnije zadarski nadbiskup. Njegov nasljednik Splićanin Mate Dujam Dvornik (1905.-1910.) pokazao se u čitavom svojem natpastirskom djelovanju kao vrijedan Božji poslanik, poznat zbog svojih socijalnih osjećaja, koji je sve svoje davao u karitativne svrhe. Poznat je bio i kao čovjek jasnih nacionalnih načela i stava. Zbog toga su ga austrijske vlasti nerado gledale i progonile.

Za nasljednika nadbiskupu Dvorniku imenovao je Pijo X. Vinka Pulišića, sina naše nadbiskupije, rođena u Olibu, do tada biskupa šibenskog, koji je na svoj novi položaj svečano instaliran 30. listopada 1910. Svoju natpastirsku dužnost vršio je uzorno dvanaest godina, a posebno u vrijeme I. svjetskog rata. Kada je pak grad Zadar Rapalskim ugovorom 1920. predan Italiji, u njemu nije više bilo mjesta za metropolita cijele Dalmacije Vinka Pulišića. On je bio prisiljen dati ostavku na svoj položaj i poći u svoj rodni Olib. U izmijenjenim političkim prilikama u Zadru je postavljen za nadbiskupa Petar Dujam Munzani, pod čiju je jurisdikciju spadao onaj dio zadarske nadbiskupije koji je pripadao Talijanima.

Zadarska nadbiskupija, koja je ostala bez svoga središta, povjerena je u svom slobodnom dijelu šibenskom biskupu kao apostolskom administratoru. Od tada su zadarski svećenici pokretali akciju za obnovu ninske biskupije i održan je prvi sastanak svećenstva zadarske nadbiskupije u Preku, na kojemu se na poseban način, s obzirom na Rapalski ugovor, zauzelo stajalište: i kod vjernika i kod mjerodavnih crkvenih i državnih vlasti poraditi na obnovi ninske biskupije na teritoriju koji je pripadao Kraljevini Jugoslaviji.

Bulom "Pastorale munus" od 22. srpnja 1932. određene su nove granice zadarske nadbiskupije i ukinuta je metropolija u Zadru. Teritorij koji je ostao slobodan od talijanske okupacije, povjeren je šibenskom biskupu kao apostolskom administratoru sa svim pravima rezidencijalnog biskupa, dok Sveta Stolica drugačije ne odredi.

U ratu, posebno od 1943.-1945., grad Zadar stradao je više nego ijedan naš grad. Budući da je središte crkvenog života bilo još u Šibeniku, na molbu zadarskog svećenstva 30. travnja 1948. bila je apostolska administratura zadarska pripojena svojoj matici i nadbiskupija obnovljena u svojim starim granicama. Upravu je preuzeo nadbiskup Munzani, koji samo dva mjeseca ostaje na svojoj dužnosti i optira za Italiju.

Dana 4. lipnja 1948. imenuje Munzani za generalnog vikara Matu Garkovića, rodom iz Velog Rata na Dugom otoku, profesora i rektora bogoslovije u Splitu, koja je tamo prenesena kada je izgubljen Zadar. Za nasljednika Munzanijeva imenovan je hvarski biskup Miho Pušić, ali je stvarno upravu vršio mons. Mate Garković, koji je 22. veljače 1952. imenovan naslovnim adraškim biskupom i posvećen u zadarskoj katedrali 30. ožujka iste godine. 12. siječnja 1961. papa Ivan XXIII. imenovao ga je rezidencijalnim zadarskim nadbiskupom.

Za plodnog upravljanja zadarskom nadbiskupijom mons. Garković je stekao neprocjenjive zasluge. Obnovio je sve porušene crkve u gradu Zadru, 1949. iz ruševina je podigao i ponovno otvorio dječačko sjemenište "Zmajević", a 1959. i bogoslovno sjemenište. Neumorno je obilazio i u najtežim okolnostima čitavu nadbiskupiju, poticao razvoj vjerskog života na svim područjima, osnovao fond "Dom Božji". Od 1958. zbog njegove poodmakle dobi dodijeljen mu je kao pomoćnik u biskupskoj službi mons. Marijan Oblak. Nadbiskup Garković umro je 26. lipnja 1968., a na njegovo mjesto kao kapitularni vikar, a zatim i rezidencijalni nadbiskup imenovan je mons. Oblak. On je odmah nastavio punim marom djela svog prethodnika u upravi i podizanju vjerskog života nadbiskupije kao i u brizi za sjemenište i svećenike, te u podizanju čitavog niza novih crkava u nadbiskupiji. Za njegova upravljanja uređen je u zgradi bivšeg Zmajevićeva sjemeništa svećenički dom «Zmajević», a obnovljena je i suvremeno uređena zgrada sjemeništa.

Nadbiskupa Oblaka (1919-2008) naslijedio je kao 68. zadarski nadbiskup mons. Ivan Prenđa, koji je od 1990. bio zadarski nadbiskup-koadjutor s pravom nasljeđa. Zajedno s nadbiskupom Oblakom, klerom i pukom proživljavao je teške godine Domovinskog rata, koji je u jednom velikom dijelu nadbiskupije ostavio ruševine i pustoš. Preuzevši upravu nadbiskupije odmah se suočio s teškim posljedicama rata i pregnuo za obnovom, i duhovnom i materijalnom.

Nažalost, mons. Ivan Prenđa je danas preminuo u 71. godini života.

Počivao u miru Božjem.