Dugogodišnjim dosljednim radom u području eksperimentalnog filma i performansa, Tomislav Gotovac postao je jedan od najznačajnijih hrvatskih suvremenih umjetnika

Istaknuti hrvatski filmski redatelj, glumac, performer, multimedijalni i konceptualni umjetnik Tomislav Gotovac umro je noćas u zagrebačkoj bolnici Rebro, javlja HTV

Tomislav Gotovac rođen je 1937. u Somboru u Vojvodini, a 1941. seli s roditeljima u Zagreb. Izlagao je na brojnim samostalnim i grupnim izložbama kod nas i u svijetu, a 2007. dobio je nagradu HDLU-a za životno djelo.

Dugogodišnjim dosljednim radom u području eksperimentalnog filma i performansa, Tomislav Gotovac postao je jedan od najznačajnijih hrvatskih suvremenih umjetnika.

Njegova ljubav prema filmu traje još od djetinjstva koje je proveo gledajući filmove filmske klasike u zagrebačkim kinima. Nakon završene srednje škole i godine provedene na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu neko vrijeme radi činovničke poslove, no 1967. upisuje režiju na Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju u Beogradu.

Počinje izvoditi performanse, poput Šišanja i brijanja (1970., 1971.) te Gledanja televizije (1980.), kojima svakodnevne akcije prenosi u sferu umjetničkog postupka. Godine 1972. sudjeluje na snimanju filma Lazara Stojanovića Plastični Isus zbog čijeg mu je subverzivnog sadržaja zabranjeno diplomirati sve do 1976. godine.

Godine 1971. protrčava gol beogradskom Sremskom ulicom, što će ponoviti deset godina kasnije u zagrebačkoj Ilici performansom Zagrebe, ja te volim kada je gol trčao po centru grada i ljubio asfalt.

Filmske postupke Tomislava Gotovca obilježava strukturalistički pristup mediju. Sam Gotovac filmove gleda nebrojeno puno puta, dok radnja i likovi ne padnu u drugi plan, a filmski jezik počne progovarati samim filmskim postupcima. Eksperimentalnim filmovima, primjerice, Prijepodneva jednog fauna (1963.) i Kruga (1964.), Gotovac naglašenim ponavljanjem postiže ujednačen ritam kojim prikazuje uglavnom osobnu povijest.

Principe montaže koristio je Gotovac i u likovnom izrazu 60-tih godine. U tom razdoblju nastaju kolaži, kojima umjetnik bilježi svoju svakodnevicu. Oni su, kako tvrdi Ješa Denegri, poput intimnih dnevnika, na njima se nalaze kino ulaznice, zgužvani papiri, kutije šibica, karte gradskog prijevoza, ostaci cigareta, bliski i osobni predmeti koji su bili dio umjetnikovog života.

Kao statist s posebnim zadatkom nastupio je u nizu filmova autora Lordana Zafranovića, Zorana Tadića, Francija Slaka, Dušana Makavejeva i Bate Čengića.