Grb, zastava i himna državna su obilježja svih civiliziranih država, pa tako i Hrvatske. Uporaba ovih državnih znamenja, kao i njihov izgled i zaštita, u RH su uređeni Zakonom o grbu, zastavi i himni i oni se mogu rabiti isključivo u skladu s odredbama tog zakona. Sve je vrlo jasno propisano. Tu nema puno manevarskog prostora za zafrkancije.

Ili ima?

Ima, dakako.

Ali uz jedan uvjet - ako sebe prozovete umjetnikom, a svoj čin umjetničkim djelom. Onda možete raditi što god vas volja. I nitko vam ne može osporit vaš status „umjetnika".  Dokaz tomu je i najnovija provokacija koju je pod egidom umjetničkog performansa u riječkom Muzeju moderne i suvremene umjetnosti održao izvjesni slovenski državljanin Emil Hrvatin. U medijskim izvještajima stoji da je on umjetnik. Što ga to točno kvalificira kao umjetnika nije jasno nikome osim organizatorima Zoom festivala koji su ga pozvali. Potražite li dotičnu individuu na webu, osim vijesti o ovom incidentu, nećete naći puno informacija. On je de facto anonimus.

Lamentirati o ovom i sličnim kukavičjim jajima koja se hrvatskoj javnosti već desetljećima uvaljuju na ovaj ili onaj način (najčešće zamotani u celofan tzv. „visoke umjetnosti") nema smisla. A nema smisla zato jer prosječnog Hrvata malo što može potaknuti na bilo kakav nekonformistički potez ili ne daj Bože - javnu osudu nekog čina bilo koje javne osobe. Najekstremniji koraci što smo spremni poduzeti u demonstraciji građanskog neposluha je paljenje bengalki na stadionima i nošenje majica s tekstom koji manje ili više eksplicitno poziva na seksualni snošaj s državnim institucijama. I tu priča završava.

No, ipak, vrijedi reći još koju o zanimljivom fenomenu koji nipošto nije hrvatski specifikum, nego globalna pojava već čitavo stoljeće. Što jest a što nije umjetnost danas? Kako prepoznati i lučiti jedno od drugog?

O ovoj su temi napisane stotine knjiga i diskusiji se ni izdaleka ne nazire kraj. Ne smatram se pametnijim od veleučenih autora dotičnih libara, ali obzirom da sam dobar dio njih sa zanimanjem pročitao (a one dosadnije bio prisiljen pročitati, tijekom studija) imam svoj stav. Već sama činjenica da je suvremena umjetnost postala toliko hladna i do krajnosti zatvorena u sebe da je izgubila moć komuniciranja s prosječno obrazovanom osobom (pa su joj stoga potrebni profesionalni tumači bez čijih verbalnih štaka bi se ona potpuno raspala) dovoljno govori sama za sebe. Moderna umjetnost skliskija je od jegulje i ne može ju se uhvatiti ni za glavu ni za rep. Ne postoji gotovo ni jedna jedina jasna i neporeciva činjenica koja se o njoj može reći.

No, ono što puno više žalosti je nepostojanje umjetničkih standarda. Ne postoje kriteriji po kojima se moderna umjetnost može prosuđivati, te stoga nitko ne može reći - ovo nije umjetnost. Nitko ne može čak ni kazati - ovo je djelo bolje a ono lošije. Suvremeni kritičari jako vole povijest likovne umjetnosti prikazivati kroz tzv. faze oslobađanja - od stege akademizma, od tereta naracije, od dominacije perspektive, od okova figuracije, od balasta tradicionalne estetike, od potrebe da bude ovo ili ono, od... I tako, nakon stotinu godina, moderni i postmoderni umjetnici, kritičari i teoretičari su u tolikoj mjeri „oslobodili" pojam umjetnosti od njenog tradicionalnog značenja i primjene da je ona u potpunosti izgubila smisao! Umjetnost se više ne razlikuje od svoje suprotnosti. Između umjetnosti i onoga što je njoj totalna negacija u praksi nema razlike.

Drugim rječima - u dvadesetom i dvadeset prvom stoljeću došli smo do toga da je umjetnost doslovno SVE ono što umjetnici kažu da jest. A umjetnici su SVI koji se takvim proglase.

I Emil Hrvatin. Ili Janez Janša, kako se od prije tri godine zove.

I umjetnik koji je prije par godina u londonskoj umjetničkoj galeriji Tate Britain izložio djelo „Svjetla se pale i gase". Sastojalo se od prazne sobe s osam lampica na plafonu koje su se palile i gasile svakih pet sekundi. To mu je osim publiciteta donijelo najprestižniju umjetničku nagradu u Velikoj Britaniji - Turner Prize. Plus 20 tisuća funti. Ili nepospremljen krevet, djelo jedne druge umjetnice, također izloženo u Tate Gallery. Ili - ništa. Prazna galerija bez ičega.

I tko je taj kritičar (nema ga!) koji će se prosuditi koje je od ovih umjetničkih djela uspjelije, dublje,  emotivno nabijene, izvedeno s više majstorstva i elegancije: osam lampica koje se pale i gase, nepospremljen krevet...Ili recimo zapaljene auto gume?

Još osamdesetih godina dvadesetog stoljeća su ljudi koji su imali hrabrosti reći da je car gol, odnosno da crno nije, nikad neće i ne može biti bijelo, pisali da je (tadašnja) umjetnost prešla i posljednju granicu apsurda i da se nalazi u fazi koja slijedi nakon samoubojstva. Zar je čudno da je u ovih tridesetak godina poslije umjetnička publika vidjela i doživjela sve što se može zamisliti? A i puno više onoga što smo mislili da nikad nećemo?

Jedan se poznati slikar, vidjevši kuda sve ovo vodi, zapitao - Kada smeće prestaje biti smeće i postaje umjetnost? Odgovor je - kada ga unesu u galeriju. A veliki francuski filozof i povjesničar Jacques Barzun je u svojem sjajnom pregledu kulturne povijesti novoga vijeka „Od svitanja do dekadencije" jasno kazao da suvremenu kulturu smatra izrazom dekadencije - i odmah dodao zašto: zato što dekadenciju smatra dobom poremećenih vrijednosti, onim u kojem se sve što je nenormalno smatra posve normalnim, a normalno ismijava kao nenormalno.

I svi pristajemo na to.