Bernhard za svaki svoj otrovni prigovor Austriji i austrijskom društvu ima i više nego uvjerljive argumente jer je i sam osjetio svašta na svojoj koži

Teško je naći književnika koji je toliko mrzio svoju domovinu kao Thomas Bernhard Austriju. Većina američkih pisaca njegovog kalibra znala je oštro kritizirati Sjedinjene Američke Države, ali zapravo nikada nisu dovodili u pitanje njihovo postojanje.

Mnogi britanski pisci bili su oduševljeni pristalice imperijalizma, poput Rudyarda Kiplinga, a i oni koji su napadali klasni sustav, pa i kraljevsku obitelj, ipak nisu priželjkivali uništenje Ujedinjenog Kraljevstva.

Slično vrijedi za slavne francuske, njemačke i ruske autore, pa je utoliko Thomas Bernhard izuzetak vrijedan pažnje koji na kraju samo potvrđuje pravilo.

Bernhard se razlikovao i po tome što je za svaki svoj otrovni prigovor Austriji i austrijskom društvu imao više nego uvjerljive argumente, razobličavajući licemjeran odnos prema nacističkoj prošlosti, poguban utjecaj konzervativne tradicije i Katoličke crkve, naročito u provinciji.

Sam je osjetio sve to  na svojoj koži, s obzirom da je rođen 1931. kao izvanbračno dijete, a mladost je proveo s djedom i bakom u gradiću Seekirchenu, u blizini Salzburga. Tamo je doživio traume koje su ga obilježile za cijeli život te formirale njegov negativan odnos prema Austriji, koji je završio tako da je zabranio izvođenje svojih drama u domovini.

Naravno, mora se reći da ni Austrija, ili barem jedna njena polovica, nije pretjerano voljela Thomasa Bernharda, kao što danas osuđuju Elfriede Jelinek. Oboje su etiketirani desničarskom invektivom Nestbeschmutzer, odnosno oni koji prljaju vlastito gnijezdo. Istina je pak da Bernhard nije nikada prljao Austriju, nego je konzekventno i fanatično ukazivao na svu njenu prljavštinu.

Taj suvremeni klasik je na kraju ostao većim dijelom neshvaćen, s time da se njegovi obožavatelji zaklinju da su razumjeli sve, no ovih dana je u Njemačkoj objavljena knjiga koja nudi nov uvid u razmišljanja i psihu Thomasa Bernharda. Riječ je o 'Der warheit auf der Spur' (u prijevodu: Istini na tragu), knjizi u kojoj su sakupljeni svi Bernhardovi relevantni intervjui, govori, pa čak i prosvjedna pisma različitim medijima.

Kada se sve to nađe na jednom mjestu, može se primijetiti da je Bernhard, koji nikad nije pretjerano volio reflektore javnosti, vrlo otvoren u svojim intervjuima, pa čak i kada je suočen s pomalo čudnim pitanjima.

A pitalo ga se svašta: Imate li dobar odnos s voćem, kamenjem i drvećem? Slažete li se s konstatacijom da se vaš rad sastoji od praznog prostora koji simbolizira metafiziku? Jeste li se pokušali ubiti? Jeste li vi kao pisac u skupini štakora ili muha?

Bernhard je smireno i bez zlobe odgovarao i na takva pitanja, i to bez kamuflaže velikog umjetnika koju pisci često znaju koristiti u javnosti. Zbog toga se u njegovim intervjuima može saznati sve što je pisca mučilo i smetalo, kao i što ga je radovalo.

Zapravo, iako je za mnoge Thomas Bernhard utjelovljenje mizantropije, cinizma i prezira, on se u jednom razgovoru opisao sljedećim riječima: 'Ja sam vesela osoba. Nažalost, ne mogu promijeniti to da je sve ostalo tragično.'

Nije se ustručavao izražavati negativne stavove prema drugim kolegama, pa je tako Eliasa Canettija opisao kao 'bizarnog školskog filozofa', dok je Der Spiegelu u povodu negativne kritike jednog romana poslao pismo u kojem stoji da i njegovu sljedeću knjigu treba recenzirati majmun. Ipak, obožavao je novine te uvijek isticao da ne bi preživio ni dva dana bez čitanja.

Kada je riječ o njegovim govorima i pismima, u knjizi je sakupljeno sve, od njegovog prvog javnog istupa, kada je kao 24-godišnjak održao govor na obilježavanju godišnjice smrti Arthura Rimbauda, pa sve do pisma koje je poslao lokalnim novinama mjesec dana prije smrti 1989, u kojem se zalaže za očuvanje tramvajskih linija u gradiću Gmundenu.

Kada je riječ o seksu, Bernhard nije imao mnogo toga za reći te se deklarirao aseksualnim, no vrijedi napomenuti da je kao osobu svojeg života navodio Hedwig Stavianicek, ženu koja je bila starija od njega 37 godina i koju je upoznao 1950, iste godine kad mu je umrla majka.

U svakom slučaju, Thomas Bernhard doista jest uvijek bio istini na tragu, kako se zove knjiga intervjua u izdanju uglednog Suhrkampa, no većina istina koje je otkrio nije bila pretjerano lijepa. Sve one koji ne bježe od kritičke misli i odlične književnosti treba podsjetiti da se djela Thomasa Bernharda u Hrvatskoj mogu naći u izdanju Meandra.