U utorak 8. veljače 2011. u 19 sati otvara se izložba Nike Radić u Gliptoteci HAZU.

Izložba ostaje otvorena do 27. veljače, financijska potpora Ministarstvo kulture RH i Gradski ured za obrazovanje, kulturu i šport grada Zagreba.

Iz kataloga:

'Moramo se razgovarati. I znamo da razgovori koji tako počnu obično ne idu dobro, ali to je valjda i dalje osnovna potreba. Nadamo se da će nas sugovornik razumjeti a onda nam se čini da nas drugi razumiju samo ako su to, o čemu govorimo, već i tako i tako osjetili i sami. Katkad mislim da se radi o rezonanci, a ne o slanju poruke'.

Izložba 'Moramo se razgovarati' postav izložbe shvaća kao instalacijski rad sam po sebi, a sastoji se od radova u raznim medijima koje povezuje ista tema. Radi se o komunikaciji i njezinim (ne)mogućnosima uspjeha.

Na dvije video projekcije na zidovima („ČAJ S OLIVIOM" 2010. 4 min, loop i „CIGARETA S GORANOM", 2011. 10 min loop) vide se arhitektonski okviri vrata koja otvaraju pogled u jedan iluzorni prostor u kojem se kreću i razgovaraju neki ljudi. Gledajući sliku na zidu koja podsjeća na barokno trompe l'oeil zidno slikarstvo, promatrač je stavljen u poziciju voajera i ubrzo shvaća da su njegove mogućnosti razumijevanja komunikacije među ljudima na slici vrlo ograničene.

Slična se stvar događa sa serijama fotografija („PROZOR MILANO" 2008., 24 kom 33x50 cm i „PROZOR BERLIN" 2010., 112x76cm) na kojima se kroz prozor vide ljudi koji komuniciraju međusobno i s nekim ljudima koji su izvan kadra.

Video „KIND OF LIKE" iz 2003. prikazuje dvoje ljudi kako večeraju i razgovaraju se, ali se od zbivanja vide samo njihove ruke i stol a od razgovora su ostale samo poštapalice. Rad skreće pažnju na komunikaciju među ljudima koja se odvija na neverbalnom nivou i često više govori od izgovorenih, artikuliranih riječi.

Svakodnevna komunikacija se stalno bori s teškoćama, što je sličan problem s kojim se suočavamo i u recepciji umjetnosti. Umjetnici ne mogu potpuno kontrolirati interpretaciju vlastitog rada i nesporazumi koji tu nužno nastaju, dio su konačne recepcije. Na video instalaciji „Za promatrača" (2009., 30 min loop) dva se likovna teoretičara (Ješa Denegri i Miško Šuvaković) razgovaraju o tome koja je uloga promatrača u institucijama koje izlažu suvremenu umjetnost.

Uz izložbu se pojavljuje i publikacija u dizajnu Mihajla Arsovskog s tekstovima koji nadopunjuju temu izložbe: razgovor između Katalin Timár i Nike Radić na zatvaranju njezine izložbe „Out of Place" u Münchenu 2010., „Komunikacija nije vjerojatna" Niklasa Luhmanna, razgovor Nike Radić s Rolfom Wienkötterom o medijaciji umjetnosti, „Recepcija" Miška Šuvakovića iz Pojmovnika suvremene umjetnosti te transkript razgovora Ješe Denegrija i Miška Šuvakovića iz video instalacije „Za promatrača".