Ovakav Don Juan nikome više ništa nije dužan, njegovo je oružje neupotrebljivo, ali to za reputaciju zavodnika i buntovnika možda više i nije presudno

Kontinuiranim radom od kraja pretposljednjeg rata, Kazalište Virovitica ulazi u red onih koji se mogu hvaliti tradicijom, što god ona kome značila. Postojanje institucije takvog tipa najprije govori o njezinoj izdržljivosti, želji primarnih korisnika, ali i naporima da ona sama preživi, u trenutku kad su se lokalna kazališta gasila slovom zakona ili kad ih se ponovno pokušava otvoriti i tamo gdje nema ni volje ni potrebe za time.

Virovitica, pak, ostaje svoja i njezino kazalište jest odraz promišljene i iskustvom natopljene uspješne potrage za repertoarnim zlatnim rezom u odnosima populizma, privlačnosti i začudnosti. Pridoda li se tome da istodobno mora zadovoljiti i dječju publiku, sa svojih ustaljenih čak šest premijera po sezoni Virovitica uspijeva obaviti dovoljno prilagođene estetike i proboja u barem donekle novo, drukčije i kritično.

Sve to ima i dobre i loše strane, biti u određenom smislu jedini - čast je i obaveza, i njih treba podjednako ispuniti. U to ulazi i organizacija kazališnog života, pa se u gradu Mikeša ove godine po sedmi put održavaju Virovitički kazališni susreti (VIRKAS). Tradicija traži da se festival otvara premijerom domaćina, a ovoga puta to je Molièreov 'Don Juan' u režiji Dražena Ferenčine, ujedno i umjetničkog savjetnika i kućnog redatelja Kazališta Virovitica.

Kanonski komad težak je zalogaj čak i kad nije riječ o 'malom' kazalištu, međutim ono što prvo upada u oči u vezi s ovom predstavom njezina je ambicija da izgleda veliko, produkcijski snažno i domišljato u naglašavanju prednosti i skrivanju mana.

Inscenacije 'Don Juana' u pravilu inzistiraju na njegovoj insceniranoj pobuni, i baš zbog toga je važno vidjeti kako jedna produkcija, zbog svoje lokalnosti naizgled osuđena na neambicioznost, može napraviti pomak kakav Moliere u ovim krajevima nije dobio već dosta dugo. To što je cijelo kazalište pretvoreno u narodnjački klub još uvijek ne znači da je riječ o suvremenoj, ili suvremenijoj predstavi. Jer nije bit u kostimu.

Doduše, nije uvijek ni u onome tko ga nosi, ali je uvijek u onome tko zamišlja kako materijal posložiti da ostane vjeran izvorniku, a da opet kaže i nešto više od njega. Virovitički 'Don Juan' zato možda i ne bi mogao biti sav u cifrastim povijesnim kostimima poput 'Tartuffea' kojim je otvorena sezona Dramskog kazališta Gavella, ali odjeća nije baš previše pomogla ni kad je čuveni zavodnik pretprošlog ljeta svratio do Brijuna.

Dražen Ferenčina pokušao je napraviti iskorak i poslužio se jednostavnim trikom. Umjesto atraktivnog svađalice za naslovnu ulogu izabrao uvjerljivog i dosljednog Miju Pavelku te ga posjeo na stolac kao ostarjelog, sebičnim i nesebičnim životom izmorenog te posljedično deziluzioniranog sjedokosog i sjedobradog bonvivana kojemu je sve jasno. 'Karijera' takvog Don Juana završila je, granice koje je probijao više ni ne postoje, a svi zločini koje je počinio postali su u međuvremenu svakodnevica. I njemu je, naravno, dosadno.

Zato, u promjeni koja slijedi tekst upravo na način da ako izvorni Don Juan prkosi Bogu, a njegov sluga tek plače za svojom plaćom, današnji DJ s Bogom razgovara ravnopravno jer zna da je to tek nevažna mikrofonija, a Sganarelle je zaslužio od šegrta postati majstor koji će se učitelju odužiti dižući mu zlatni spomenik. Tako je u komadu, ali i u zbilji, jer Mladen Kovačić vrijedan je doprinos i ansamblu i ovoj predstavi.

Ovakav Don Juan nikome više ništa nije dužan, njegovo je oružje neupotrebljivo, možda čak i u sasvim fizičkom smislu, ali to za reputaciju zavodnika i buntovnika možda više i nije presudno. On je, jednostavno, svoje obavio, poput revolucionara koji nakon svega može mirne duše reći: 'Pobijte ih sve, Bog će prepoznati svoje!', kad bi u Boga još vjerovao. Nema stoga u ovoj predstavi pokajanja, ali nema ni paklene vatre, tek hladna suzdržanost predavanja 'katedre' i podavanja elementima. Utoliko je ovdje zaista riječ o autorskom redateljskom čitanju, koje je minus postupak u odnosu na protagonista moralo kompenzirati ostatkom scenskih događanja.

Zato na sceni Ive Matije Bitange i Lea Vukelića, noćnom klubu u sumnjivom kvartu, defiliraju mafijaši i prostitutke spareni u orgijastičkim prizorima punim narkotika i alkohola. U takvoj idiličnoj atmosferi svaka priča o časti, a pogotovo časti Mirne Medaković u ulozi Elvire koja ispod opatičkog habita skriva haltere po svemu slične onima koji su uniforma damama na kasnonoćnom radu u klubu, ima sasvim drugo značenje. No, nažalost, digresija s ribarom i ribarskim prigovaranjima onih koje bi htjele sjesti na Don Juanov tron dok je on na njemu, nema nikakvog smisla. To je, vjerojatno, dug pučkosti koji svaka, ili gotovo svaka, virovitička produkcija mora platiti.

Unatoč raskoši scenske pirotehnike, hladnom i toplom oružju, kožnim jaknama i ljudskoj koži, virovitički 'Don Juan' refleksivan je otklon o ograničenom roku trajanja ljudskog mesa i kvarljivosti duše. Njegov pravi cilj nije ilustracija prekoračenja zabrana koje više ionako ne vrijede, nego bezizglednosti pobune protiv njih. Tako je, iako naizgled suprotstavljen, vjeran izvorniku.