Tko je taj nadareni Shakespeareov tragač
Kako je Shakespeare postao Shakespeare?
Prije Willa u vremenu on je objavio niz knjiga i tekstova o viktorijanskom društvu, renesansnoj kulturi i samom Shakespeareu te postao vodeći autor takozvanog novog historizma
Potvrde o kupnji i prodaji zemljišta, kuća ili dionica kazališta, porezni računi, popisi glumaca, dozvola za brak, potvrda o krštenju, trezveno sastavljen tekst oporuke... – to su sačuvani dokumenti o privatnom životu Williama Shakespearea.
Ni traga od
pisama, dnevnika i uopće biografskih putokaza koji bi rasvijetlili
emotivni i intelektualni profil pisca, njegove uzore ili nadahnuća,
njegov odnos s vlastitom ženom ili zagonetnim muškarcem u sonetima,
odnos s vlastima ili drugim piscima.
Ni spominjanje Shakespearea u različitim tuđim dokumentima ne otkriva ništa osobito intrigantno o njegovu privatnom životu. Svi izvori, zapravo, upućuju tek na to da je bio koncentriran na materijalno stjecanje, da mu je bilo stalo do društvenog uspinjanja i da je, osim glumom i pisanjem, bio zauzet svakodnevnim poslovima oko upravljanja kazalištem.
Netko bi zaključio – dosadan, sitnoobrtnički tip! Ali takav, jasno, nije mogao biti pisac takve imaginacije, žara i rječitosti, pisac koji je uspijevao najrazličitije teme upisati u dramske dijaloge i istodobno o svemu – čak i o vremenski i prostorno udaljenim kraljevstvima – pisati tako nadahnuto i stvarno kao o svome susjedstvu.
Pisati o Shakespeareovu životu stoga znači tragati u polumraku i imati vizionarske sposobnosti da se pomoću nađenih detalja rekonstruira cjelina – dakle, više zamišljati negoli racionalizirati. Također to znači imati dara za interpretaciju, za dubinsko čitanje, da se u genijalnim replikama Falstaffa, Hamleta, Macbetha, kralja Leara i drugih ili u intimističkim i meditativnim sonetima, prepozna sam pisac i njegov privatni život.
Stephen Greenblatt je takav nadareni Shakespeareov
tragač, izvanredno osjetljiv čitatelj i izvanredno obrazovan književni
povjesničar koji je u stanju povezati činjenice i imaginaciju, šturu
arhivsku građu i nenadmašne sonetne aluzije, podatak iz privatnog života
i genijalan monolog dramskog lika. U svojoj knjizi Will u vremenu – Kako je Shakespeare postao Shakespeare
ne samo da je sastavio uzornu piščevu biografiju i vješto isprepleo
dokumente i književnost, nego je otišao dalje i sjajno ocrtao jedan
renesansni mikrokozmos u svoj složenosti i iznimnosti.
Usto, njegov je diskurs lišen akademske suhoparnosti i teorijskog
prenemaganja, ispresijecan vrlo zanimljivim uvidima u razne segmente
društva, istodobno jasan i aluzivan, dokumentaran i vođen maštom, pa čak
i blizak kakvoj sočnoj fikciji. Greenblatt bi, vjerojatno, promašio da
je Shakespeareu pristupao drukčije, da je zaveden veličinom klasika
pisao uzvišenim tonom, ozbiljno i samo 'prema dokazima'.
Prije Willa u vremenu on je objavio niz knjiga i tekstova o
viktorijanskom društvu, renesansnoj kulturi i samom Shakespeareu te
postao vodeći autor takozvanog novog historizma, pravca (ne strogo
škole) u kojem se od početka osamdesetih godina 20. stoljeća u
angloameričkoj kritici zagovara drukčiji odnos i drukčiji diskurs u
književnoj znanosti. Drukčiji u odnosu na tada prevladavajući tip
kritike koja je književnost proučavala kao samostalnu i od društva i
ideologije odvojenu djelatnost, pa je analizirala samo formalne
osobitosti i negirala sve izvantekstualne veze.
Novi historisti – koji su se svi bavili upravo renesansom smatrajući je
ključem prevrata u modernost – književno djelo promatraju s obzirom na
kontekst, vrijeme i mjesto nastanka, smatrajući ga jednim od iskaza
kulture nekog vremena, onim koji je najbolji za proučavanje jer se u
njemu prelamaju svi važni aspekti te kulture. Također, kultura za njih
nije pošteđena ideologije i igre društvenih dominacija, već dubinski
njima određena, pa zato npr. pisanje o renesansnoj književnosti
uključuje analize vlasti, političke moći, staleških razlika, ekonomije,
razvoja gradova i obrta i sl.
No privlačnost Greenblatta ne leži samo u novom historizmu, već više u
tome što inzistira na interpretaciji, ne bavi se teorijskim tumačenjima
vlastite pozicije i ne libi se u znanost unijeti osobne fascinacije i
maštanja. On jednostavno uranja u povijesno vrijeme, grabi izvore,
činjenice, tekstove i prepušta se igri interpretiranja: istraživanja,
kombiniranja, zamišljanja. Nije čudno da već u prvoj rečenici knjige
poziva 'zamislimo da je Shakespeare...', znajući da bez takva
zajedničkog pakta između pisca i čitatelja, bez uloga mašte nije moguće
graditi Shakespeareov kozmos.
Njegov recept za razumijevanje pisca sastoji se u pletenju bogate mreže veza i aluzija između književnosti, kulture i društva, u tzv. antropologizaciji književnosti. Zato npr. veliku pažnju posvećuje tadašnjoj materijalnoj kulturi, ekonomskim odnosima i društvenim razlikama, što suptilno vezuje uz pojedine stihove i dramske situacije. Na kraju sugerira da je Shakespeare, koji je čitav život kupovao nekretnine želeći se izdići u društvenoj hijerarhiji, zapravo u kazalištu, između ostaloga, našao neodoljivo privlačnu mogućnost da bude sve što poželi, da uživa u raskoši (skupocjenih kazališnih kostima i iluziji kulisa) i da na sceni ozbilji svoje imaginacije.
Shakespearea prikazuje i kao pisca koji je crpio iz svih dostupnih
izvora: literature, svakodnevice i vlastitog iskustva, točnije iz
historijskih legendi i tuđih drama, lokalnih sudskih procesa i
vladarskih intriga, mirakula i pučke kulture, obrtničkog miljea i
bogataškog života, vojničke i pravničke frazeologije... Istodobno sve
što mu se događalo, sve svoje privatne prizore ugradio je u drame: u
'Hamleta' iskustvo gubitka sina i oca; u 'Kralja Leara' iskustvo
napuštanja londonskog kazališnog života, starosti i osame; u brojnim
dramama iskustvo braka kao nesreće (ženi je oporučno ostavio samo svoj
'donajbolji krevet') i strasti što vodi razdvajanju i tragediji.
Greenblatt sugerira – pisao je božanske stihove, u mašti posjetio
najudaljenije krajeve, oživio najrazličitije karaktere i staleže, a
'nikada nije zaboravio provincijalni, svakidašnji svijet iz kojega je
potekao, kao ni ono obično lice iza Arionove maske'.
Nije moguće ovdje ukratko nabrojati sve lucidne autorove uvide i
otkrivene aspekte Shakespeareova djela, niti istaknuti one točke u
interpretaciji u kojima se zapaža biografova privatna, čitateljska
strast za Shakespeareom. Nije moguće nabrojati ni sve karakteristike
koje Greenblatta izdvajaju od današnje horde pomodnih biografa što tuđim
životima pristupaju bez većeg razloga doli profita i ustoličenja
vlastite literarne pozicije.
Spomenut ću samo ono temeljno – Shakespeare u ovoj knjizi nije sveden samo na jednu interpretacijsku rolu, autor ga ne idealizira i ne odljeva u brončani spomenik. On nije ukočeni lik s književnog Panteona, već – i to unatoč oskudnim stvarnim podacima – živa, autentična i protuslovna osoba, genijalan pisac koji je svoj svijet od Stratforda do Londona neponovljivo uspijevao preobraziti u kazališni univerzum.
Vezane vijesti
-
-
-
Mala djela uvijek govore više od velikih riječi kada je u pitanju ljubav, znate li pokazati ljubav bez riječi?
-
Izdvojeno
-
Postupajući po zaprimljenoj dojavi 39-godišnjeg hrvatskog državljanina da ga je noćas oko 2 sata u ugostiteljskom objektu u Širokoj ulici u Zadru fizički napao 58-godišnji hrvatski državljanin, policijski službenici su izašli na mjesto događaja gdje su postupali s ciljem utvrđivanja svih okolnosti događaja.
-
Dva hrvatska državljanina u dobi od 53 i 51 godinu u trgovini u Bibinjama ovoga četvrtka ukrali su više parfma.
-
Projekt koji prati velebitske pastire od prapovijesti do danas zaokružen je dokumentarnim fotografijama Marka-Lorenza Blaslova!
-
U sklopu cjelogodišnjeg programa obilježavanja 50. godišnjice kluba, KK Aleta Puntamika organizira još jedan događaj sportsko-humanitarnog karaktera.
Dodavanje novih komentara je onemogućeno.