Prije Willa u vremenu on je objavio niz knjiga i tekstova o viktorijanskom društvu, renesansnoj kulturi i samom Shakespeareu te postao vodeći autor takozvanog novog historizma

Potvrde o kupnji i prodaji zemljišta, kuća ili dionica kazališta, porezni računi, popisi glumaca, dozvola za brak, potvrda o krštenju, trezveno sastavljen tekst oporuke... – to su sačuvani dokumenti o privatnom životu Williama Shakespearea.

Ni traga od pisama, dnevnika i uopće biografskih putokaza koji bi rasvijetlili emotivni i intelektualni profil pisca, njegove uzore ili nadahnuća, njegov odnos s vlastitom ženom ili zagonetnim muškarcem u sonetima, odnos s vlastima ili drugim piscima.

Ni spominjanje Shakespearea u različitim tuđim dokumentima ne otkriva ništa osobito intrigantno o njegovu privatnom životu. Svi izvori, zapravo, upućuju tek na to da je bio koncentriran na materijalno stjecanje, da mu je bilo stalo do društvenog uspinjanja i da je, osim glumom i pisanjem, bio zauzet svakodnevnim poslovima oko upravljanja kazalištem.

Netko bi zaključio – dosadan, sitnoobrtnički tip! Ali takav, jasno, nije mogao biti pisac takve imaginacije, žara i rječitosti, pisac koji je uspijevao najrazličitije teme upisati u dramske dijaloge i istodobno o svemu – čak i o vremenski i prostorno udaljenim kraljevstvima – pisati tako nadahnuto i stvarno kao o svome susjedstvu.

Pisati o Shakespeareovu životu stoga znači tragati u polumraku i imati vizionarske sposobnosti da se pomoću nađenih detalja rekonstruira cjelina – dakle, više zamišljati negoli racionalizirati. Također to znači imati dara za interpretaciju, za dubinsko čitanje, da se u genijalnim replikama Falstaffa, Hamleta, Macbetha, kralja Leara i drugih ili u intimističkim i meditativnim sonetima, prepozna sam pisac i njegov privatni život.

Stephen Greenblatt je takav nadareni Shakespeareov tragač, izvanredno osjetljiv čitatelj i izvanredno obrazovan književni povjesničar koji je u stanju povezati činjenice i imaginaciju, šturu arhivsku građu i nenadmašne sonetne aluzije, podatak iz privatnog života i genijalan monolog dramskog lika. U svojoj knjizi Will u vremenu – Kako je Shakespeare postao Shakespeare ne samo da je sastavio uzornu piščevu biografiju i vješto isprepleo dokumente i književnost, nego je otišao dalje i sjajno ocrtao jedan renesansni mikrokozmos u svoj složenosti i iznimnosti.

Usto, njegov je diskurs lišen akademske suhoparnosti i teorijskog prenemaganja, ispresijecan vrlo zanimljivim uvidima u razne segmente društva, istodobno jasan i aluzivan, dokumentaran i vođen maštom, pa čak i blizak kakvoj sočnoj fikciji. Greenblatt bi, vjerojatno, promašio da je Shakespeareu pristupao drukčije, da je zaveden veličinom klasika pisao uzvišenim tonom, ozbiljno i samo 'prema dokazima'.

Prije Willa u vremenu on je objavio niz knjiga i tekstova o viktorijanskom društvu, renesansnoj kulturi i samom Shakespeareu te postao vodeći autor takozvanog novog historizma, pravca (ne strogo škole) u kojem se od početka osamdesetih godina 20. stoljeća u angloameričkoj kritici zagovara drukčiji odnos i drukčiji diskurs u književnoj znanosti. Drukčiji u odnosu na tada prevladavajući tip kritike koja je književnost proučavala kao samostalnu i od društva i ideologije odvojenu djelatnost, pa je analizirala samo formalne osobitosti i negirala sve izvantekstualne veze.

Novi historisti – koji su se svi bavili upravo renesansom smatrajući je ključem prevrata u modernost – književno djelo promatraju s obzirom na kontekst, vrijeme i mjesto nastanka, smatrajući ga jednim od iskaza kulture nekog vremena, onim koji je najbolji za proučavanje jer se u njemu prelamaju svi važni aspekti te kulture. Također, kultura za njih nije pošteđena ideologije i igre društvenih dominacija, već dubinski njima određena, pa zato npr. pisanje o renesansnoj književnosti uključuje analize vlasti, političke moći, staleških razlika, ekonomije, razvoja gradova i obrta i sl.

No privlačnost Greenblatta ne leži samo u novom historizmu, već više u tome što inzistira na interpretaciji, ne bavi se teorijskim tumačenjima vlastite pozicije i ne libi se u znanost unijeti osobne fascinacije i maštanja. On jednostavno uranja u povijesno vrijeme, grabi izvore, činjenice, tekstove i prepušta se igri interpretiranja: istraživanja, kombiniranja, zamišljanja. Nije čudno da već u prvoj rečenici knjige poziva 'zamislimo da je Shakespeare...', znajući da bez takva zajedničkog pakta između pisca i čitatelja, bez uloga mašte nije moguće graditi Shakespeareov kozmos.

Njegov recept za razumijevanje pisca sastoji se u pletenju bogate mreže veza i aluzija između književnosti, kulture i društva, u tzv. antropologizaciji književnosti. Zato npr. veliku pažnju posvećuje tadašnjoj materijalnoj kulturi, ekonomskim odnosima i društvenim razlikama, što suptilno vezuje uz pojedine stihove i dramske situacije. Na kraju sugerira da je Shakespeare, koji je čitav život kupovao nekretnine želeći se izdići u društvenoj hijerarhiji, zapravo u kazalištu, između ostaloga, našao neodoljivo privlačnu mogućnost da bude sve što poželi, da uživa u raskoši (skupocjenih kazališnih kostima i iluziji kulisa) i da na sceni ozbilji svoje imaginacije.

Shakespearea prikazuje i kao pisca koji je crpio iz svih dostupnih izvora: literature, svakodnevice i vlastitog iskustva, točnije iz historijskih legendi i tuđih drama, lokalnih sudskih procesa i vladarskih intriga, mirakula i pučke kulture, obrtničkog miljea i bogataškog života, vojničke i pravničke frazeologije... Istodobno sve što mu se događalo, sve svoje privatne prizore ugradio je u drame: u 'Hamleta' iskustvo gubitka sina i oca; u 'Kralja Leara' iskustvo napuštanja londonskog kazališnog života, starosti i osame; u brojnim dramama iskustvo braka kao nesreće (ženi je oporučno ostavio samo svoj 'donajbolji krevet') i strasti što vodi razdvajanju i tragediji.

Greenblatt sugerira – pisao je božanske stihove, u mašti posjetio najudaljenije krajeve, oživio najrazličitije karaktere i staleže, a 'nikada nije zaboravio provincijalni, svakidašnji svijet iz kojega je potekao, kao ni ono obično lice iza Arionove maske'.

Nije moguće ovdje ukratko nabrojati sve lucidne autorove uvide i otkrivene aspekte Shakespeareova djela, niti istaknuti one točke u interpretaciji u kojima se zapaža biografova privatna, čitateljska strast za Shakespeareom. Nije moguće nabrojati ni sve karakteristike koje Greenblatta izdvajaju od današnje horde pomodnih biografa što tuđim životima pristupaju bez većeg razloga doli profita i ustoličenja vlastite literarne pozicije.

Spomenut ću samo ono temeljno – Shakespeare u ovoj knjizi nije sveden samo na jednu interpretacijsku rolu, autor ga ne idealizira i ne odljeva u brončani spomenik. On nije ukočeni lik s književnog Panteona, već – i to unatoč oskudnim stvarnim podacima – živa, autentična i protuslovna osoba, genijalan pisac koji je svoj svijet od Stratforda do Londona neponovljivo uspijevao preobraziti u kazališni univerzum.