Nova, trodimenzionalna Carmen najavljena u premijernom prikazivanju 5. ožujka u čak pet hrvatskih gradova, u dvoranama Cinestara

U kontekstu u kojem live prijenose opernih izvedbi osigurava sve više kazališnih kuća, a dotični se šire iz glazbenih u komercijalne kino dvorane, bilo je zapravo samo pitanje vremena kada će klasično-glazbena produkcija «podići» svoju ponudu.

Uistinu, nije trebalo dugo čekati da se pojavi najava za 'Carmen - najpoznatiju svjetsku operu Georgesa Bizeta' koja se 'po prvi put predstavlja na velikom platnu, u spektakularne tri dimenzije'. Tako je nova, trodimenzionalna Carmen, u zajedničkoj produkciji londonske Kraljevske opere i RealD-a, najavljena u premijernom prikazivanju 5. ožujka u čak pet hrvatskih gradova, u dvoranama Cinestara.

Dok bi ironični duhovi mogli dodati kako je Bizetovoj Carmen potrebna filmska 'treća' dimenzija upravo toliko koliko joj je potrebna i 'četvrta' dimenzija s kokicama, upravo se ta dodana dimenzija najavljuje kao glavni adut projekta. Naime, za razliku od prošlogodišnje Carmen u produkciji Metropolitan opere, koja je nakon live prijenosa izdana u formi DVD-a (Deutsche Grammophon), a koju predvode vokalno i interpretativno suvereni solisti Elina Garača i Roberto Alagna, pod ravnanjem mladog i obećavajućeg dirigenta Yannicka Nézeta-Séguina, produkciju Covent Gardena predvode manje poznata imena.

Ulogu Carmen pjeva mezzosopranistica Christine Rice, Don Joséa Bryan Hymel, a Escamilla Aris Argiris koji upravo u toj ulozi debitira na sceni londonske opere. Debitant u Covent Gardenu je i dirigent Constantinos Carydis. Konzervativnu kazališnu produkciju, koja uglavnom vjerno slijedi sve 19-stoljetne klišeje o Ciganima kao izopćenicima iz društva, potpisuje Francesca Zambello. No zato režiju potpisuje izvjesni Julian Napier, režiser koji se specijalizirao upravo u 3D tehnici.

Izbor Bizetove Carmen za premijerni spoj opere i 3D-a ne ostavlja previše prostora za čuđenje. Uz pamtljivu uvertiru te nekolicinu arija, standardne popratne najave o djelu ispunjenom snažnim strastima, izdajstvu i fatalnoj ljubomori idealna su prethodnica za sve forme filmskog spektakla.

Odnos opere i filma je dug, a počesto nije ni završavao s najsretnijim ishodima. Možda ni internacionalna premijera višedimenzionalne Carmen nije baš najbolji pretekst da se o njemu progovara, no u svrhu kakvog takvog glazbenog integriteta nije zgorega spomenuti hvaljenu filmsku verziju Carmen iz 1984., snimanu na originalnim lokacijama, u režiji Francesa Rosija, koju predvode Julia Migenes, Plácido Domingo i Ruggero Raimondi pod ravanjem Lorina Maazela.

Prije nekoliko mjeseci New York Times je live prijenose iz opernih kuća nazvao procesom HD-ifikacije klasične glazbe, postavljajući pitanje kako novi mediji oblikuje staru umjetničku formu.

No u svjetlu najnovijeg susreta high-techa i antikne glazbeno-kazališne forme, možda bi se trend HD-ifikacije mogao smatrati tek prijelaznim oblikom prema novom, tržišnom i marketinški potentnijem terminu 'popcorn opere', čiju je logiku i pojavu uputnije raspravljati u okvirima kakvog financijskog plana i poslovne rubrike.