Nagrada Jutarnjeg lista jednim me dijelom afirmirala kao autora. 2001. godine, kada sam je dobio, to je bila najjača nagrada za prozu i po publicitetu, ali i s najviše novca. Nije novac, dakako, najvažniji, puno je važnija činjenica da ovakve nagrade utječu i na prodaju knjiga, što za našu struku jako puno znači", prisjeća se u Jutarnjem listu prvi dobitnik nagrade Jutarnjeg lista Zoran Ferić.

Sutra ćemo saznati kome će Nagrada Jutarnjeg lista pripasti ove godine, a Ferić ističe kako mu je ta nagrada došla u pravo vrijeme, jer je malo prije nje dobio i Nagradu Ksaver Šandor Gjalski, što su nekada bile jedne od rijetkih nagrada koje su se kod nas dodjeljivale za književnost.

- Neki kažu da ih danas ima previše, ali ja mislim da je za književni život jako dobro što ima toliko nagrada. Dobiti dvije značajne književne nagrade za isto djelo, a u slučaju Zorana Ferića bila je to zbirka priča "Anđeo u ofsajdu", sasvim je sigurno veliki kompliment. Ali i odgovornost, prije svega zato što stvaraju očekivanja publike i kritike.

- Meni nagrada nije opterećenje u smislu da je moram opravdati, barem ne na nekoj svjesnoj razini. No, nagrada je sasvim sigurno opterećenje u recepciji, jer se od autora koji ju je dobio očekuje određena razina ili postoje neka očekivanja. Ako se ta očekivanja iznevjere, publika i kritika budu razočarani, a to je loše.

Nagradu ponekad dobiju favoriti, ali česta su iznenađenja, pa i polemike.

- Ma to vam je isto kao i u politici. Gdje god se glasa, ista je stvar. Ponekad protiv nas radi matematika, koja ponekad radi i protiv zdravog razuma, iako je to u politici malo češće nego u književnosti. Sada ionako imamo puno nagrada, pa, uvjetno rečeno, nepravda s jednom nagradom može se ispraviti nekom drugom. Međutim, kad se radi o užem izboru, a u slučaju Jutarnjeg lista to je pet finalista, meni bi kao autoru bilo jako važno da dođem među tih pet, jer je to isto kao da ste i dobili nagradu. O svemu nakon toga odlučuju nijanse i matematika.

Unatoč tomu što je domaćih autora sve više, teško je ne primijetiti vrlo male naklade u kojima se knjige naših autora prodaju.

- Domaći pisci su nekad bili u neusporedivo boljem statusu kod čitalačke publike. Svoje je učinio i svojevrsni boom u izdavaštvu u kojem imamo sve više prevođenih djela, a osim toga i dalje postoje predrasude kod čitatelja koji naprosto ne žele čitati domaće autore. Ne bih rekao da je to neki intelektualni snobizam, ali postoji konstanta kod te vrste čitatelja, a to je da oni čitaju isključivo bestselere ili vrlo prodavane strane autore.

Oni koji čitaju, ajmo to tako nazvati, pravu književnost, mislim da ne rade takve razlike između domaćih i stranih autora. Što se tiče cijene knjiga, one jesu skupe, ali zato što se tiskaju u malim nakladama. Da se tiskaju u većim nakladama, bile bi jeftinije, ali ne mogu se tiskati u većem broju jer se ne prodaju. I tako se vrtimo u krug.

Međutim, Ferić kaže kako nisu samo ovo razlozi slabe prodaje knjiga kod nas. Upozorava da kod nas gotovo da i ne postoji kultura čitanja, a ona se ne može postaviti preko noći.

- Radim u školi i primjećujem da se javlja problem razumijevanja složenije rečenice ili malo težeg teksta. Nekada su to gimnazijalci savladavali bez problema, a danas je razumijevanje teksta postao problem. Ali, nije samo problem u školi. Nedostaju nam čitalački klubovi, poput Bookse. Nemamo studije ili barem predmete u školi koji se bave kreativnim pisanjem, jer je to dobar način da ljudi uđu u čitanje i literaturu. Osim toga, treba nam prava kritika, ne samo novinska, nego i akademska. Ali, da bi se to sve napravilo, cijela književna scena bi se trebala promijeniti.

I za kraj, vratili smo se na Nagradu Jutarnjeg lista, ipak malo vedriju temu od sumorne izdavačke stvarnosti koju čeka puno posla. Kakva bi bila književna karijera Zorana Ferića da prije jedanaest godina nije dobio nagradu?

- Pa, ne znam kako bi išla prodaja, kako bi se razvijala cijela priča u javnosti, ali ono što znam je da bih sigurno, s nagradom ili bez nje, objavio i svoje sljedeće knjige. Ma, zapravo, mislim da se nisam nikada ni upitao što bi bilo da nije bilo nagrade.

Za Nagradu Jutarnjeg ove godine konkuriraju čak četiri žene. To je primijetio i Ferić.

- Pročitao sam Mirjanu Dugandžiju, Olju Savičević Ivančević i Ivanu Simić Bodrožić i što se tiče kvalitete, ove godine sigurno neće biti jednostavno odlučiti tko je dobitnik.

Oba žirija, za prozu i publicistiku, o najboljim će knjigama odlučiti sutra navečer u Klovićevim dvorima gdje u 19 sati počinje dodjela nagrada. Razgovor o posljednjem desetljeću hrvatske proze nastavit će se dan kasnije, u 17 sati, u Profilu u Bogovićeoj ulici. Tribinu u organizaciji Jutarnjeg lista vodit će Jagna Pogačnik, a sudjelovat će Zoran Ferić, Kruno Lokotar i Teofil Pančić, te autorica ili autor najbolje knjige proze objavljene u Hrvatskoj 2010. godine.