Jedna od najcjenjenijih i najdugovječnijih svjetskih umjetnica performansa, Marina Abramović, u Moskvi ovih dana doživljava novo veliko priznanje. Njezina retrospektiva zadnji je program postavljen u Garaži, poznatom centru za suvremenu umjetnost koji dogodine seli na novu lokaciju u Gorkij park.

U Moskvu je dopremljeno 50-ak radova iz četiri desetljeća karijere umjetnice koja je rođena 1946. u Beogradu, a likovnu umjetnost studirala je u Beogradu i Zagrebu (osoba koja je bitno utjecala na njen odmak od slikarstva prema preformansu bio je pokojni Tom Gotovac).

Opsežne dokumentacije o performansima, instalacije, rekviziti, osobni predmeti - uključujući Citroenov kombi u kojem je Abramović živjela od 1975. do 1979. godine sa svojim tadašnjim umjetničkim i životnim partnerom Ulayem - sve je to postalo dijelom izložbe koju Nezavisimaja gazeta naziva 'dostojnim završetkom rada Garaže na staroj lokaciji'.

Ima tu i tzv. reperformansa, odnosno repriza: primjerice, na suženom ulazu čekaju goli muškarac i žena, stojeći toliko blizu jedno nasuprot drugome da se posjetitelji moraju provlačiti između njih (citat Imponderabilije koju je Abramović 1977. izvela s Ulayem). Tu je i 'Balkanski barok' - četkanje gomile krvavih goveđih kostiju uz pjevušenje narodnih pjesama, za kojeg je 1997. godine dobila Zlatnog lava na Venecijanskom bijenalu. Izvođači su mladi umjetnici - učenici Marine Abramović.

Retrospektiva podsjeća na onu koju je njujorški MoMa organizirao lani, kao najveću izložbu umjetničkog performansa u svojoj povijesti. Skoro pola stoljeća testiranja vlastitog tijela u istraživanju tema koje se granaju od egzistencijalističkih i bioloških do društveno-političkih, niz performansa koji su nerijetko provocirali fizičku bol i patnju kod umjetnice, čini rad Marine Abramović ishodištem za mnoge mlađe umjetnike.

Intervju koji je Marina Abramović dala u povodu ruske izložbe
Garaža kao mjesto sinergije stvaralaštva Marine Abramovič i Romana Abramoviča

'Naprosto želim spoznati što je to bol i od nje se osloboditi. Cilj mi je pokazati publici bolnu situaciju, proći kroz nju te osvijestiti da bol možeš kontrolirati i tako nadvladati strah. Nema tu nikakvih novih metoda - u svim drugim kulturama, u ritualima Indonezije, Japana ili Tibeta, susreće se trenutak prolaska kroz kliničku smrt kako bi se razumjeli tijelo, ljudska svijest i samosvijest. Bol su tajna vrata do svijesti i ako ih ne otvoriš, nikada nećeš pogledati na drugu stranu, izjavila je Abramović za Nezavisimaju gazetu.

Na pitanje gdje su granice slobode u umjetnosti, odgovorila je sljedeće:

'Veliko je pitanje - tko to zadaje granice? Nevjerojatno je - mada moram priznati da mi je trebalo mnogo vremena da to shvatim - koliko smo mi slobodni kad možemo praviti umjetnost iz ničega, od nule, iz zraka ako želimo. Jer magično, transcendentalno stanje dostiže se naprosto činjenicom postojanja bez korištenja bilo kakvih materijala. Kada sam bila mlada umjetnica, uvijek sam za sobom vukla mnogo raznih materijala, jer nisam vjerovala u sebe. (...) A slobodu ograničava ono što nije moralno. U ime umjetnosti ne možeš ubiti drugoga, podvrgavati ga mučenju, ne smiješ ići na kompromise s art tržištem. To su sve pitanja morala. Imam cijeli manifest o tome što umjetniku valja činiti, a što ne. Važno je da postoji poštovanje prema sebi i prema drugima.'

Centar za međunarodnu suvremenu umjetnost 'Garaža' bio je jedna od glavnih scena procvjetale suvremene umjetnosti u Moskvi posljednjih godina. Financira ga fond Iris kojem je na čelu Darija Žukova, manekenka poznatija kao djevojka oligarha (i prezimenjaka slavne umjetnice) Romana Abramoviča. Centar je dosad bio smješten u Bahmetijevskoj autobusnoj garaži, arhitektonskom remek-djelu iz ere konstruktivizma, odnosno sovjetske avangarde koja je 20-ih godina prošlog stoljeća izvršila revolucionaran utjecaj na svjetsku arhitekturu.