U Galeriji Družina u Ljubljani, u četvrtak 26. siječnja 2017. godine upriličeno je svečeno predstavljanje upravo na slovenski jezik prevedene zbirke pjesama Molitve Tomislava Marijana Bilosnića.

Pred biranom i mnogobrojnom slovenskom pjesničkom publikom, uz autora, knjigu su predstavili prevoditelj, slovenski pjesnik i klasični filolog dr. sr. Brane Senegačnik, i hrvatski književni kritičat i pjesnik Davor Šalat.

Predstavljanje Molitava koje su objavljene kao treća knjiga biblioteke Zviježđa slovenske Nakladničke kuće „Družina“ u nazočnosti opunomoćene ministrice Veleposlanstva Republike Hrvatske u Ljubljani gospođe Božene Leš, pozdravio je i otvorio direktor „Družine“ gosp. Tone Rode. On je Bilosnića predstavio kao ugledniog hrvatskog pjesnika, dobitnika Nagrade Tin Ujević, slikara, publicista i fotografa, čestitajući mu rođendan i imendan, datume između kojih je upravo i upriličeno ovo predstavljanje, kao i 50. godišnjicu iznimno plodnog umjetničkog djelovanja.

U programu predstavljanja sudjelovao je i poznati glazbenik Milan Hudnik izvodeći Bachovu Suitu za violončelo br. 5 u c-molu. O cijelom programu predstavljanja Bilosnićevih Molitava snimljen je zaseban film koji se može vidjeti na mrežnim stranicama Družine (www.družina.si), dok je cijelu pjesničku večer biranim riječima i fotografijama popratio novinar i pjesnik Jožef  Pavlič. Slovenski katolički tjednik Družina u svom prilogu Slovenski čas na pune dvije stranice novine velikog formata objavio je pod naslovom „Da ne vjerujem ne bih pisao, da ne pišem ne bih disao“ razgovor s Bilosnićem, a koji je vodio dr. sc. Brane Senegačnik.

Govoreći o Bilosnićevoj duhovnoj lirici, Davor Šalat je istakao kako „ono što je jednom, iz biblijskih i kasnijih teoloških umovanja, iz oksimoronskog osjećanja svijeta, posljedovalo značenjski i izrazno najnapregnutijom baroknom poezijom kod, primjerice, Bunića i Gundulića, Góngore i Queveda, to je i kod Bilosnića omogućilo da se na Božje spasenjske zahvate primijeni gotovo karnalni ljubavni govor, toliko tjelesan da je jedino takav i sposoban izraziti uistinu tjelesnu spasenjsku žrtvu, ali i tegobnu tjelesnost jezika koja se baš takvim figurativnim intenzitetom i emotivnom uzdrhtalošću i „pokušava osloboditi“...

Jedan je od najvažnijih razloga autentičnosti Bilosnićeve duhovno-religiozne poezije i osobni egzistencijalni ulog, deriviranje pjesme iz duboko proživljenih i temeljito reflektiranih životnih iskustava. Po tome, također, biva jasno razvidno da Bilosnić nije tek deducirao sustav kršćanskoga vjerovanja na pjesništvo, već da je do njega došao „odozdola“, iz samoga egzistencijalnog iskustva u kojem je za hrvanja života i smrti, muke i ljepote, zlosilja i ljubavi najbolji ekvivalent pronašao baš u velikim temama biblijske povijesti spasenja i katoličke vjere“.

Na ovom pravcu poentirao je i prevoditelj Bilosnićevih Molitava na slovenski jezik, Brane Senegačnik, kazavši: Molitve su, dakako, knjiga duhovne, otkriveno religiozne kršćanske poezije, koja je skroz i skroz prožeta biblijskim motivima i puna likova iz oba Zavjeta, Starog i Novog  i kršćanskih svetaca. Sveci i njihova imena pojavljuju se na različite načine: kao naslovnici pjesama, kao glavni likovi u njima, ili kao patroni crkva, ili – rijetko – kao misteriozno razumijevajući sugovornici u obliku svog vlastitog kipa (sv. Ivan od Arsa). Razlika između lirike i himnike postoji u tome, da je prva namjenjena za intimnu recepciju, a druga za javnu izvedbu koja utrđuje i potvrđuje neku zajednicu.

Paradoksna je istina svake istinski/iskonski lirske pjesme da potajno, u intimnom prostoru uspostavlja najveću – ontološku – zajednicu. Tomislav Marijan Bilosnić zaokreće ovaj paradoks: on je pisac intimne kršćanske lirike koja često zvuči himnički; iako nije liturgički disciplinirana, imamo osjećaj, da sa njegovim nezamjenjivim glasom pjevaju zadarske kuće i crkve, sunčane ulice i ljudi na njima, vinogradi i ovce i masline i zvijezde iznad njih, duhovi prijatelja koji su već otišli i pomakli se dublje u tajnu bivstvovanja. Iako pjeva o onome, »što oko nije vidjelo i uho nije čulo« (Pavao, Kor. 2, 9) nije tih pjesnik, ni u religioznoj poeziji; njegove se pjesme odlikuju bujnom metaforikom i sijajnim slikama i, kao već rečeno, naglašeno emocionalnim, svjesno neposrednim govorom koji često prelazi u doživljajski fortissimo.

Nalik na pjesnike psalma i on slavi Boga pjevajući, zvukovima »frula i cimbala«. Međutim, ni u jednom trenutku on ne uobražava da će na taj način Boga izreći, da će ga uhvatiti u svoj glas i zvuke svojih cimbala i frula, već zna, da je Bog taj koji izmamljuje iz njega svu tu glazbu stihova: u susretima, u neutješnom traganju, u razotkrivenjima i u satima očajanja, Bog potresa  pjesnika, a on sebe samog izručuje u njegove ruke kao instrument.“

Na kraju Bilosnić je čitao više pjesama iz svoje zbirke Molitve, a na slovensku publiku najpotresnije je djelovala Kornatska molitva, zapravo poema, u kojoj autor govori o nerazjašnjenoj tragediji koja se dogodila 30. kolovoza 2007. godine kada je na Velikom Kornatu gotovo misteriozno život izgubilo dvanaest vatrogasaca.  Slovenski mediji  ističu kako je upravo ova pjesma koja ih je pozitivno uznemirila, kao i neke druge, najdublji dokaz kako ih je pjesnik pisao s "duboko podoživljenim i temeljito osmišljenim životnim iskustavima".