Sokratova metoda propitkivanja autoriteta, dijalektike i argumentirane diskusije bila je ona koju je Hitchens prihvatio i promovirao do kraja svog života

Jedna od ofucanijih fraza uopće je ona o ljudima koje bi trebalo izmisliti da kojim slučajem ne postoje. 'Da Christopher Hitchens ne postoji, bilo bi ga nemoguće izmisliti', glasi parafraza koju je opisujući svojeg dugogodišnjeg prijatelja iskoristio pisac Ian McEwan.

Hitchens je ne jednom u svojem bogatom i ispunjenom, ali ipak prekratkom životu, rekao da ne piše zato što to želi raditi, nego zato što – mora. 'Pisanje nije ono što radim, pisanje je ono što jesam', govorio je Hitchens i – rečeno dokazivao djelima. Naime, nema puno autora koji se mogu pohvaliti razinom Hitchensove literarne, esejističke i polemičke produkcije ideja, tekstova i govora. Za sebe je neskromno znao reći da je napisao više knjiga nego što ih neki ljudi pročitaju i, ma koliko takve i slične njegove izjave bile politički nekorektne, bio je u pravu.

Globalnu popularnost (i omraženost) Hitchens je osvojio tek potkraj svog života, od objave svog najvećeg hita 'Bog nije velik: Kako religija zatruje sve što dotakne' 2007. godine. Tada je, uz autore i znanstvenike Richarda Dawkinsa, Sama Harrisa i Daniela Denneta, proglašen 'četvrtim jahačem apokalipse' i jednim od nositelja 'novog ateizma' (koji je, usput, toliko 'nov' da su njegovi argumenti stariji od kršćanstva i islama).

Za nekoga tko je doslovno cijeli život proveo čitajući i pišući (njegov opus obuhvaća 20-ak knjiga i nebrojene eseje, kritike i polemike), Hitchens je bio sve samo ne knjiški moljac. Gotovo da nema zemlje na svijetu koju nije posjetio, privatno ili kao ratni izvjestitelj nekog od niza uglednih angloameričkih časopisa za koje je radio. Jedan je od rijetkih autora koji su posjetili sve tri zemlje koje je bivši američki predsjednik George W. Bush opisao kao 'osovinu zla' – Sjevernu Koreju, Iran i Irak.

Zbog njegovih žestokih napada na lik i djelo javnih figura kao što su Majka Tereza, Henry Kissinger i Bill Clinton, kojima je posvetio zasebne knjige koje pršte razarajućom, briljantno argumentiranom kritikom, njegovi naizgled manje angažirani radovi (literarna i ostala art kritika) ostali su u sjeni polemika koje je vodio s braniteljima gore navedenih ‘svetih krava’. Hitchens je, naime, nadahnuto i s puno uvida pisao o svojim herojima Georgeu Orwellu i Thomasu Jeffersonu, kao i o britanskoj imperijalnoj krađi Elginova mramora.

U svojoj posljednjoj i, po mnogima, najboljoj knjizi, memoarima nazvanim ‘Hitch-22’ (ime je predložio njegov prijatelj Salman Rushdie), Hitchens detaljno opisuje kako je stigao do ideala i ideja koje je smatrao vrijednima življenja (i umiranja): sloboda govora, misli i izražavanja, prijateljstvo, ljubav, emancipacija žena, sekularni humanizam i internacionalizam. Sve te ideje proizlaze iz Hitchensovog osnovnog životnog usmjerenja, a to je onaj koji se beskompromisno protivi bilo kojem totalitarizmu, bio to ‘klasični’ ovozemaljski fašizam, staljinizam ili nacizam ili pak ‘onozemaljski’ totalitarizam – kako je Hitchens običavao opisivati glavnu ideju monoteističkih religija. ‘Nebeska Sjeverna Koreja’ jedan od njegovih izraza koji će ući u anale moderne kritike religije.

Upravo zbog takvog stava Hitchens je zagovarao i oslobođenje Iraka od psihopatske 30-godišnje vladavine Sadama Huseina, zbog čega je 2003. godine raskrstio s većinom angloameričke ljevice. Vjerojatno najbolji pregled Hitchensovih argumenata za oslobođenje Iraka, ali i argumenata njegovih kritičara (kao što su Chomsky, Cockburn, Finkelstein…) može se pronaći u knjizi ‘Hitchens and his critics: Iraq, Terror and the Left’. Ipak, najbolji primjer dosljednosti svog antitotalitarizma Hitchens je dao nakon što je otkriveno da boluje od raka jednjaka, prije godinu i pol dana. Cjeloživotni ljubitelj Jonnie Walkera (Black) i cigareta nije se prepustio solipsizmu i lamentiranju nad vlastitom sudbinom.

Za sve one koje je zanimalo je li se dugogodišnji antiteist u sukobu s nepobjedivim neprijateljem, malignim oboljenjem u terminalnoj fazi, predomislio oko svog mišljenja o nadnaravnom, Hitchens je imao samo jedan odgovor: ‘Samo u smislu porasta mog prijezira prema lažnim utjehama religije.’

Sokratova metoda propitkivanja autoriteta, dijalektike i argumentirane diskusije bila je ona koju je Hitchens prihvatio i promovirao do kraja svog života. Za sobom je ostavio dovoljno pisanog i snimljenog materijala iz kojeg se vrlo jasno i bez ikakvog uvijanja ističe dosljedna antitotalitarna nit. U svijetu ideja koje pokreću čovječanstvo prema naprijed, Hitchens će zaista živjeti i nakon svoje smrti. Ako je suditi prema njegovim riječima i djelima, ništa više nije ni tražio.