Zar nije čudno da jedna zemlja koja ima 6 tisuća kilometara morske obale, i više od tisuću otoka, tek s Anićevim rječnikom 1991. dobiva nazive za morske ribe?", pita se autor

''Lingua Halieutica - Ribarski jezik Komiže" naziv je knjige autora Josipa Božanića koja je jučer predstavljena u Svečanoj dvorani zadarskog Sveučilišta. O knjizi su govorili profesori Josip Faričić, Vladimir Skračić, Boris Škvorc, Nikola Vuletić te sam autor.

Joško Božanić je od svojih sumještana, komiških ribara i pomoraca tijekom nekoliko desetljeća zapisivao nevjerojatno bogatu, raznovrsnu i vrijednu lingvističku građu. Među njegovim zapisima i bilješkama posebno se ističe komiški ribar Ivan Vitaljić Gusla. Njegovo životno iskustvo, sjajna memorija, leksičko znanje i nadareno kazivanje bili su prava, zlatna, jezična riznica, kaže u recenziji knjige prof. dr. Ivan Mimica.

Vitaljićevi tekstovi su polazište i osnova nove Božanićeve knjige u kojoj ih on prezentira i interpretira. U njima se iščitava stanje komiškog ribarskog leksika iz prve polovine i sredine 20. st. Nakon tog vremena, paralelno s modernim razvojem društva, taj tradicionalni maritimološki leksik sve više nestaje kao i njegovi izvorni govornici. Iako većinom stranog podrijetla, taj leksik komiških ribara je iznenađujuće funkcionalan, autohton, ''domaći", viški, a istodobno vezan uz širu mediteransku ribarsku terminologiju.

Autor pokazuje snagu i funkcionalnost jednog hrvatskog idioma koji predstavlja hrvatsku kulturnu i jezičnu baštinu koju je vrijedno i potrebno sačuvati i spasiti od zaborava. Važnost i izvrsnost građe ove knjige te visoka razina obrade svrstava je u red najvažnijih radova suvremene hrvatske lingvistike i dragocjeno pokazuje mogućnosti oživljavanja leksika ribarske i uopće maritimne terminologije iz viške terminološke riznice, zaključuje prof.dr. Ivan Mimica.

Knjiga je posvećena uspomeni na komiškog ribara Ivana Vitaljića Guslu, posljednjeg svjedoka i sudionika komiške ribarske epopeje, koji je svoju priču povjerio pažnji jednog radoznalog putnika kroz vrijeme, obuhvaćeno kolektivnom memorijom ribarske Komiže.

Božanić je ovu knjigu, kaže, zamislio kao izazov hrvatskoj lingvistici. U njoj je postavio oko stotinjak pitanja upućenih hrvatskoj, znanstvenoj, lingvističkoj javnosti, odnosno hrvatskim lingvistima. Jedno od pitanja koje bi Božanić volio dobiti je Što je to hrvatski jezik? Na to pitanje još nitko nije dao odgovor, kaže autor. ''Komiški ribarski jezik vrlo je različiti od standarda, toliko različit da ga je veoma teško razumjeti i na susjednom otoku. Međutim, to je nevjerojatan paradoks otočkog svijeta. Koliko god taj idiom bio poseban, različit, teško razumljiv, on pripada univerzumu Mediterana. Taj halieutički, odnosno ribarski rječnik dolazi od gr. halo-sol, more kao esencija i ta terminologija je univerzalna mediteranska", kaže Božanić.

Kaže kako je godinama istraživao maritimni leksik oplovivši dobar dio Mediterana. Otkrio je kako nisu samo slični običaji maritimnog svijeta, kao što je bratstvo među pomorcima, ribarima, nego je sličan i jezik, leksik - fenomen kojeg poznajemo kao lingua franca, univerzalni maritimni leksik Mediterana. I autor ga nalazi u svome zavičaju na otoku Visu, u Komiži. Autor smatra da je hrvatski standardni jezik vrlo siromašan maritimnom terminologijom, ali kako je danas i naša jezična politika takva da zazire od uključivanja leksika kojega nema, koji nedostaje." Naši prevoditelji, kada prevode knjige koje imaju maritimnu tematiku, imaju zaista velike teškoće - kako prevesti neke riječi kada ih u hrvatskom standardnom leksiku nema, a trebalo bi ih usvojiti. Npr. nazivi riba. Zar nije čudno da jedna zemlja koja ima 6 tisuća kilometara morske obale, i više od tisuću otoka, tek s Anićevim rječnikom 1991. dobiva nazive za morske ribe?", pita se autor.

''To je naš paradoks. Kako izraziti pojavnosti vezane za more, morske prizore, reljef morskoga dna, priobalja, pojave na moru, nazive za tradicionalne brodove, to je sve potpuno zanemareno. Mislim da bi hrvatski lingvisti trebali maritimizirati hrvatski standardni jezik. Čitav jedan segment kulture ostao je izvan pažnje naših standardologa, a to je taj maritimni prostor i kultura. On svakako zaslužuje biti ravnopravniji element nacionalne kulture. To je moj stav koji branim u ovoj knjizi", rekao nam je za kraj autor, Josip Božanić. Njegov stav branili su i podržavali i njegovi sugovornici, kolege i profesori Josip Faričić, Vladimir Skračić, Boris Škvorc i Nikola Vuletić .

''Joško Božanić trči mrtvu trku s hrvatskim standardolozima kojima još nije došlo do svijesti da su lokalni govori, osobito čakavski i kajkavski, najbolji čuvari autentičnog identiteta hrvatskoga jezika", rekao je Vladimir Skračić. ''Danas kad čitav kulturni svijet strepi pred naletom opće glotofagije (gutanje tzv. malih jezika i njihovih pisama), službena hrvatska jezična politika i dalje strepi od jezika na samrti, jednog od rijetkih svjedoka hrvatske posebnosti i pripadnosti Mediteranu. Zbog svega toga, jezični i domoljubni trud Joška Božanića treba štititi kao rijetku vrstu, a samoga autora ove knjige bez ikakve patetike proglasiti čuvarom, ne čakavskog i halieutičkog, već čuvarom hrvatskog identiteta", rekao je Skračić za kraj.