Problem medijske politike, za koju i sama ministrica tvrdi da zapravo u Hrvatskoj ne postoji, počeo se pokazivati sam od sebe.

Bilo je gotovo naivno od ministrice kulture Andreje Zlatar Violić misliti, i izjaviti, kako će joj prvi hitni zadaci na novom poslu biti Zakon o kazalištima, a da će medijske strategije čekati do ljeta ili čak do kraja godine. Problem medijske politike, za koju i sama ministrica tvrdi da zapravo u Hrvatskoj ne postoji, počeo se pokazivati sam od sebe. Nakon slučaja Vjesnik, na redu je i Hrvatska radiotelevizija, javni servis koje je ujedno i najtočniji pokazatelj ekonomskog, političkog i moralnog stanja u zemlji.

Dok Ministarstvo kulture u medijskoj tišini priprema izmjene Zakona o HRT-u, prije nekoliko dana HRT je s četrnaest nacionalnih institucija i udruga iz područja obrazovanja, kulture, znanosti i umjetnosti potpisao Sporazum o suradnji u osmišljavanju programa i proizvodnji programskih sadržaja za Treći program Hrvatske televizije.

Rezultat je to višemjesečnih priprema, jer je još sredinom veljače objavljeno da je HRT s tada tek sedam partnera potpisao Pismo namjere o pokretanju trećeg televizijskog programa koji bi se bavio temama iz kulture, obrazovanja i umjetnosti.

Među supotpisnicima su Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Sveučilište u Zagrebu, Matica hrvatska, Društvo hrvatskih književnika, Institut hrvatske glazbe, Društvo hrvatskih filmskih redatelja, Hrvatska udruga producenata, Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, Udruženje hrvatskih arhitekata, Hrvatsko društvo dramskih umjetnika, Hrvatsko društvo likovnih umjetnika, Hrvatska udruga likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti, Hrvatsko društvo kazališnih kritičara i teatrologa, Društvo hrvatskih književnih prevodilaca, Knjižni blok - inicijativa za knjigu i Kazališni epicentar.

Popis udruga supotpisnica naizgled je impresivan, i nije konačan, jer će do preciziranja programskih okvira i sadržaja HTV 3 javna rasprava biti otvorena za sve željne suradnje na preciziranju konceptualnih, programskih i svih drugih smjernica HTV 3.

Nastojanja oko trećeg 'kulturnog' programa HTV-a imaju svoje razloge i povijest. Još od vremena kad je ZG3 pokušavao obavljati takvu funkciju, među djelatnicima u kulturi i među publikom željnom televizije bez sapunica i sporta postoji ideja o trećem kanalu. Kako na postojećim Prvom i Drugom programu HTV-a kultura uzmiče, a znanosti i obrazovanja gotovo ni nema, rješenje se pokušalo pronaći u već preuzetim obavezama HRT-a. Kao javni servis, HRT dobiva koncesiju za emitiranje ugovorom koji potpisuje s Vladom Republike Hrvatske svakih pet godina.

Novi ugovor trebao bi biti predstavljen u travnju ove godine te nakon javne rasprave i potpisan.

Međutim, prošlogodišnjim Privremenim ugovorom HRT se, daleko od očiju javnosti, obavezao i na pokretanje dva nova kanala: obiteljskog i isključivo informativnog. Rok je do isteka postojećih ugovora, tj. do kraja ove godine.

Inicijativa kulturnjaka koju predvode Nina Obuljen, bivša državna tajnica u Ministarstvu kulture, a danas zaposlenica Instituta za međunarodne odnose i Paolo Sfeci, dopredsjednik Instituta hrvatske glazbe, krenula je kao ideja da se taj obiteljski pretvori u program rezerviran za kulturni, obrazovni, znanstveni i umjetnički sadržaj. Njihova je argumentacija da je sada pravi trenutak da takva inicijativa možda i prođe, jer HRT je i sam svjestan da mu slijede reforme.

'Umjesto još jednog programa koji će samo vrtjeti uglavnom inozemne sapunice, želimo program za pametne ljude, kakvih u Hrvatskoj ima, i oni zaslužuju da se javni servis pobrine i za njih', tvrdi Nina Obuljen.

Međutim, reakcije javnosti i struke nisu bile najpovoljnije. Većina ih se odnosi na udruge i institucije potpisnike, koji se ne čine vješti u televizijskom poslu, dok s druge strane baš i nisu najpropulzivnije snage hrvatske kulture.

S druge strane, prema inicijativi i Sporazumu sumnjičavi su i sami zaposlenici HRT-a. Velika većina njih nije ni znala za nju, pa ih to podsjeća na praksu 'vanjskog uređivanja' koja HRT-u nije nepoznata.

O inicijativi nisu bili obaviješteni ni Redakcija kulture nacionalne televizije koju vodi Vlatka Kolarović, niti brojni novinari i urednici, poput Gige Gračan i Biljane Romić, koji na Trećem programu Hrvatskoga radija već proizvode program s temama iz kulture, znanosti, obrazovanja i umjetnosti. Inicijatori Sporazuma na to odgovaraju da HRT nema unutarnje snage za promjene.

Brojni kritičari inicijative također se boje da bi potpisnici, ukoliko se HTV 3 ipak dogodi, mogli tražiti svoj prvoborački utjecaj na programski sadržaj. Iako pokretači inicijative tvrde da nikome od potpisnika nije namjera uređivati program, znakovito je da je ova inicijativa došla izvana, i da pritom nitko nije razgovarao s novinarima HTV-a kojima je bavljenje kulturom na Prvom i Drugom programu gotovo onemogućeno, s obzirom na nemoguće, noćne ili ranojutarnje, termine u kojima su sve emisije sličnog sadržaja osim 'Pola ure kulture'.

Takvu programsku shemu omogućuje sadašnja Uprava HRT-a, koja dok se iz dana u dan osipa ipak potpisuje Sporazum o HRT 3, pa Hrvoje Hribar iz Hrvatskog audiovizualnog centra misli da bi, umjesto pokretanja novog kanala, bilo bolje pojačati kulturnu i obrazovnu stranu na postojećim Prvom i Drugom programu HRT-a.
Pored svega toga, za ideju HTV 3 ne radi ni vrijeme ni novac. Profesionalci smatraju gotovo nemogućim pokretanje čak i eksperimentalnog programa od nekoliko sati dnevno do kraja godine, a tu je i pitanje financija.

Od gotovo milijardu kuna javnog novca koliko godišnje ima HRT sigurno se nešto može potrošiti i na kulturu, no pitanje je može li u današnjoj situaciji ta kuća smoći novac za makar jedan od planirana dva nova kanala. O tematici se izjasnila i ministrica Zlatar, gostujući na Radiju 101:

'Inicijativa na prvi pogled zvuči dobro, ali institucije i udruge potpisnice zapravo otvaraju put privatizaciji javnog prostora putem javnih institucija, a takav tip privatizacije je opasnost. S druge strane, čini mi se besmislenim da se svaka udruga može uključiti u tu inicijativu. Ako HTV želi raditi takav program, treba ga raditi iz svojih resursa.'

Tako je otvorila još jedno veliko pitanje koje muči HRT, pitanje vanjske produkcije ili 'outsourcinga', koji omogućuje da stanje na televiziji i u programu bude kaotično i neisplativo. Vanjski producenti tako od javnog servisa kakav je televizija zarađuju, dok resursi kuće ostaju neprepoznati i neiskorišteni, što je praksa koja bi se mogla nastaviti i pokretanjem HTV 3.

S nedefiniranim postavkama javnog servisa kakav je HRT, za što su se nedavno video-apelom založili i njegovi zaposlenici, ni njegov Treći program ne može biti puno sretniji.

Drugim riječima, s ovim Sporazumom ili bez njega, ukoliko stanje na javnom servisu nacionalne radiotelevizije ostane takvo da se ispod krinke monopola financiranog pretplatom odvijaju upitne ekonomske, političke i moralne transakcije, potpuno je svejedno hoće li koncert klasične glazbe biti emitiran na Trećem u 'prime timeu', na Drugom u poluvremenu utakmice ili na Prvom u nekom 'pornografskom' terminu.