Feragosto su, barem za Mediterance, dani neke čudne mješavine fizičkog odmora i kreativno umjetničke razbibrige, te svojevrsne gladi za nedefiniranim oblicima duhovne hrane.

Tu ima glazbe, likovne umjetnosti, filozofije, kulinarskih umijeća, gastronomskih i enoloških istraživanja s često puno kreativnog čavrljanja, s puno dosjetki i apartnog humora, kojeg se plodovi osjete ili vide tijekom nadolazećih mjeseci ili u daljnjoj budućnosti.

On je također neformalna inventura napravljenog ili propuštenog, koja može znatno korigirati uhodane rute. Stoga ne začuđuje ako se čovjek nakon feragosta osjeti duhovno bogatiji, a to znači kreativniji i poletniji. Pri tome su svakako važni susreti i to s kim, pa i gdje.

Jučer sam svratio u Zadar do Jose Špralje i došao na neformalnu gozbu umjetničkog stvaralaštva te bio opčinjen skladom i duhovnim bogatstvom interiera stana i dnevnog boravka.

Ta raskoš me je ponukala da se malo prisjetim što li je sve ovaj glazbenik, slikar, kipar, keramičar i fotograf, a u ovom slučaju i interijerist u svom životu stvorio u skoro 70 godina djelovanja i to u Hrvatskoj i Kanadi.

Prisjetio sam se kako je poćeo s fotografijama, zatim sa sjajnom izložbom erotskih fotografija u Zadru, koja je za par dana prisilno zatvorena na zahtjev klerikalaca. Istovremeno se bavio glazbom, te učio pjevanje kod mojeg strica Ante Salvara, koji je bio dvadestih godina tenor prvak Praške opere. Zarana je bio svojevrsni centar umjetičkog druženja mnogih mladih Zadranki i Zadrana. Zatim je Joso otišao gostovati u Kanadu i tamo su ga zadržali 40 godina.

Djelovao je u svojem, možemo slobodno kazati umjetničkom restoranu Joso's Restaurant, s umjetničkom galerijom i biranom glazbom, a koji je sada važna prvenstveno kulturno turistička a zatim i gastronomska destinacija Toronta, koji vodi njegov sin i za koji znaju svi taxisti u Torontu. Zadrani su ga pak nagradili s nagradom za životno djelo. No sve to skupa djeluje logično ako znamo kako njegovo djelovanje nije rezultat htijenja nego jednog kretivnog nagona kojem se Joso na sreću sav predao i skoro sav smisao života mu je umjetničko stvaralaštvo.

Ovakvi kratki susreti, s ovakvim unikatnim osobama, djeluju vrlo poticajno i tjeraju na razmišljanja i o onim ljudima koji ne shvaćaju kako je bogatstvo ustvari uvijek duhovna kategorija, i to često pored njih na dohvat ruke, nego taj jedini život, koji imaju, troše često isprazno, gledajući nekakve TV sapunice, krimiće i slične gluposti kojima nas šopaju neinventivni urednici TV ali i mnogih drugih medija.

Nedavno sam izlagao u Zadru izložbu Mediteranski dijalozi, kada je otvaranju bio i Joso, a sada izlažem u Barceloni Transmediteranske dijaloge i stoga je ovaj kratak susret s Josom u Zadru, u vrijeme feragosta, ustvari bio samo jedan ugodan mediteranski dijalog, zahvaljujući kojem ću imati u Zadru krajem godine izložbu novih skulptura. Za sada su još u „glavi", ali ih je ovaj dijalog definirao.

Hanibal Salvaro