Uoči nastupa u Parizu, o svom performansu koji će izvesti u sklopu predstavljanja hrvatske kulture u Francuskoj, za tportal govori Siniša Labrović

Početkom listopada izvest ćete performans na ulicama Pariza. Hoće li tema biti politička? Hoćete li prijeći 'granicu'?

Tema nije politička, barem ne u užem smislu, premda se rad zove 'Private politics'. Izvest ću ga na ulici ispred Galerije The Window. Performans, barem u zamišljaju, nastoji balansirati između javnog i intimnog, privatnog i društvenog, realnog i realitiziranog, činjeničnog i imaginiranog, dakle, igra se s granicom. A kako 'granica' prolazi kroz svakoga od nas, svatko će za sebe odlučiti što je i koliko prekoračeno.

 

Što mislite hoće li Festival Hrvatske u Francuskoj (Croatie la voici) zainteresirati Francuze da bolje upoznaju hrvatsku kulturu i baštinu?

Vjerojatno će neke zainteresirati, one sklone egzotici malih naroda, one koji imaju veze s Hrvatskom, kao i profesionalce i kolege. Malo sam skeptičan da bi Festival mogao pokrenuti značajan broj neutralnih da nas 'bolje upoznaju'. Znam za sjajna gostovanja i solidne napore da se stvari predstave pošteno i ozbiljno, a tko je koga upoznao, znat ćemo ipak nakon duljeg vremena. Najkraće za devet mjeseci.

Vaši performansi privlače pozornost medija i publike (Reality s ovcama, opjevavanje Glorije...). Je li to važan aspekt performansa?

Je li prvo bila realnost ili jaje, pitamo se ne samo od onoga slavnoga Marshalla, nego otkad je čovjeka, valjda. Je li prvo bio Kraljević Marko pa gusle i deseterac, ili su prvo bile gusle, a tek onda Thompson? Je li ideje muškosti i junaštva, kakve su normativne na ovim prostorima, stvorio medij gusala koji se onda samo realizirao u djelima naših sjeciglavaša ili su prvo bila junačka djela kojima se naknadno pronašla primjerena medijska forma? I grčki junaci koji se zlopate pod Trojom utjehu nalaze u tome da će im djela biti opjevana. Ne vidim zašto se onda i ja u svom umjetničkom zlopaćenju pod hrvatskim zidinama ne bih tješio skladnim heksametrima naših televizija, prozom naših pametnih kritičarki, kustosica i povjesničarki umjetnosti, kao i usmenom predajom našega puka ludog za performansom. Pažnja medija, ako i sama nije dio performansa ili umjetničkoga rada općenito, uopće nije važan aspekt performansa, a ipak je ta pažnja, ako medije shvatimo malo šire, ustvari, skoro pa jedina važna. Jer čovjek je čovjek zato što je medijalno, prijelazno biće, (n)i kulturno (n)i prirodno, a i zato jer svjedoči sebe, sebi i sobom upravo preko medija. Jezika, glazbe, plesa, crteža, Vijesti iz kulture, Red carpeta...

Što je još bitno za uspjeh performansa? Šokiranje publike?

Da govori (o) ljudima, njihovom vremenu i društvu, da pere ruke prije jela i zube prije spavanja. Skandal ili šokiranje publike može biti važan dio politike izvedbe. Ali ne radi se tu, prvenstveno, o draškanju granica dozvoljenih misli i osjećaja, ili pišanja po dobrom ukusu, ili samoljubivom i snobovskom potvrđivanju sebe u užasnutim očima drugoga, koliko o tome da se sebe i druge pomakne ka nekom novom pogledu. Nekima od svojih performansa i ja sam bio šokiran, ali sam ih svejedno izveo. A da ne govorim da sam jednom pozvan da pišam kako bih prizvao kišu nakon 47 dana suše. I kiša je pala.

Je li vam uopće važan stav i reakcija publike i na koji način?

Publika je sve. Postojimo li uopće bez drugoga, ima li umjetnosti bez publike?! Publika je sudionik, time i sukreator nemalog broja mojih performansa.

Možete li opisati kako teku pripreme za pojedini performans? Imate li tremu, strah?

Nemam strah, ali imam tremu, ponekad očiglednu. Pripreme su različite, od prepjevavanja Glorije u deseterce i učenja napamet stotina, tisuća deseteraca, potrage za rekvizitima, razmišljanja o mjestu, načinu i ritmu izvedbe, razmatranja mogućih reakcija publike, opsjednuto vrćenje detalja izvedbe i što svaka od tih razlika znači, dijaloga s bližnjima je li to vrijedno izvedbe...

Je li spontanost uopće važna u kontekstu performansa?

Spontanost, ako ona znači neizbježnu nužnost onoga što se izvodi, važan je kvasac vrenja i zrenja performansa. Kao sol za kiseljenje kupusa.

Možemo li performans promatrati i kao intiman čin, odnosno, kada je performans intimna stvar?

Performans je uvijek i intiman čin. Thomas Clerc, pišući o suđenju dadaista Mauriceu Barresu, govori o prijelazu 's teatra na performansu, u kojemu je svjedočenje važnije od predstavljanja kao nosivog stupa zapadnjačke estetike'. A svjedočenje jest (intimna) istina.

Vidite li sebe kao društveno-angažiranog umjetnika ili performans po sebi podrazumijeva neki angažman?

Ne vidim sebe kao društveno angažiranog umjetnika, jer se nedruštven i neangažiran uopće ne može biti, osim kao osuđenik. Nešto je o tome rekla Biblija, Grci, među zadnjima Agamben kad govori o razlici između pojmova 'bios' i 'zoe'. Također, ako se čitaju antropološke studije o životima 'prirodnih' plemena, može se provjeriti jesu li oni nalazili da je moguće biti neangažiran u poslovima zajednice. Angažiran i društven ipak nisam toliko da bih postao pustinjak, asket, larpurlartist.

Autoironija i isticanje paradoksa također su bitni aspekti Vaših performansa.

Ironija je dodana vrijednost koju vrijeme unosi u ljudska posla, a dodatkom 'auto' oduzimam sebi poziciju ultimativnog 'tumača'. Što se tiče paradoksa, skraćeno, više volim situacije 'i i' nego 'ili ili', trajnu napetost, a ne tanatoidno razrješenje.

Radili ste i performanse o teškoj i nezahvalnoj poziciji umjetnika u društvu. Osim kolega umjetnika, zanima li ikoga ta tema?

Ne-zanimanje je hrvatsko najdraže zanimanje. Na ovim prostorima problematizirani se mijenjaju, ali je uvijek samo jedan dozvoljen i pravi. Da se ne vraćamo predaleko, nekad su jedino 'komunisti' smjeli imati problema, a danas su to 'hrvati'. A kada kao 'radnici' završe na ulici jer im je pogon na atraktivnoj lokaciji, to nije i ne smije biti nikakav problem. Njihova 'nezahvalna i teška pozicija u društvu' nikoga ne zanima. Nije dozvoljeno da zanima. Problematiziranjem svoje pozicije umjetnika nastojim uvjeriti sebe da sam i ja čovjek i da je moj problem općehrvatski, barem u omjeru 1:4 290 612.

Neki Vaši performansi bave se i takozvanim 'dnevno-političkim' temama poput izazivanja na meč tadašnjeg ministra kulture Bože Biškupića ili prosvjeda protiv Milana Bandića.

Likovi i pojave zanimaju me i kao simptomi i metafore, a to što ti ljudi proizvode i/li utjelovljuju, kad gledam s performerske pozicije, jest sjajno. Tko bolje od Bandića spaja šarm, glupost, pohlepu, cezarskost, rimsku i peščeničku u isto vrijeme, zloćudnost, nevinost, licemjerje, radišnost, klijentelizam i populizam, banditćizam i pravednost, ambiciju i nesposobnost, brutalnost i milosrdnost, komunizam, nacionalizam i katolicizam... Bandić je djelo izdjeljano trudom svih nas, i ja ga samo izlažem u Njegovu sjaju. Uz dužni respekt koji kmet ima prema Gospodaru. Bandić me manje zanima kao Bandić, a više kao bandić. Bandić - to smo mi!

Svoje tijelo najviše koristite kao umjetnički medij. Osim toga izlagali ste instalacije i video radove. Kako i kada se odlučujete za pojedinu umjetničku formu?

Nemam osjećaj da odlučujem. Forma i sadržaj dolaze istodobno.

Što poručujete onima koji Vaše nastupe i umjetnički rad nazivaju 'ridikuloznima'? Smeta li Vas da Vas percipiraju kao 'ridikula'?

To s ridikuloznošću u Hrvatskoj je ridikulozno i zahtijevalo bi široku eksplikaciju. Ne smeta me nijedna percepcija. Onima kojima sam ridikulozan u uvredljivom smislu, uzvraćam: vi ste normalni!

Kako financirate život? Živite li sada od svoje umjetnosti?

Živim i od umjetnosti.

Prošli tjedan bili ste u Sloveniji u kojoj često imate izložbe i radove. Jeste li radili nešto novo što hrvatska publika nije vidjela?

U Sloveniji sam ovaj put bio vezano za internacionalni projekt Corners. Dogovorene su dvije suradnje, jedna s umjetnicima iz Gruzije i Švedske, a druga s Davorom Sanvicentijem i Paulom McFetridge iz Belfasta.

Pripremate li neke projekte koje biste nam mogli najaviti?

Nekoliko samostalnih izložbi, jedan film i dvije serije video instalacija. Performansi već prema narudžbi.