HTV-ov dokumentarni serijal o kiču, autorice Nane Šojlev, neobičan je, pomaknut i zabavan, nimalo nalik dokumentarcima kakve smo navikli gledati na javnoj televiziji (čak ni onima najboljima).

Iako jasno zauzima vrijednosni stav i pomalo prezrivo progovara o ukusu i naklonostima 'običnog puka', to mu je zapravo i najveća vrijednost. U moru televizijskih sadržaja koji takvome ukusu povlađuju - takav je, lagano podsmjehljiv ton, dobrodošlo osvježenje. Mnogima se upravo zbog toga neće svidjeti ili će ih čak uvrijediti, ali i to je dobro. Moglo bi se, naime, reći da HTV - kič 'Kičem' izbija.

Prije desetak godina, tijekom turističkog obilaska Portugala, odveli su me u svetište Fatima. Bilo je to prvo i zasad jedino svetište koje sam posjetila, pa su me neki (uvjeravali su me - uobičajeni) elementi nemalo zaprepastili. Razglednice s likom Majke Božje koje se pod određenim kutom pretapaju u lik Isusa, krunice u svim duginim bojama, portreti Krista s baterijski osvijetljenim srcem na razdrljenim prsima i slične divote još sam i očekivala, ali naišla sam i na još nešto - nešto o čemu nisam mogla ni sanjati.

Bile su to svijeće u obliku raznih organa i dijelova ljudskog tijela: od voštanih želudaca i crijeva pa sve do pimpekovlja i dojki. Potpuno nadrealno. Na trenutak sam se zapitala nalazim li se u katoličkom svetištu ili na kakvom bizarnom snuff-porno sajmu. A onda su mi objasnili da se svaka od tih svijeća pali radi ozdravljenja određenog organa ili dijela tijela. Natopljene su, kazali su mi, svetom vodicom, pa je to okej. Nisu pornografija ni snuff. Svete su. Nisam vjernica ni puritanka koju bi zgrozio javni prikaz bilo kojeg dijela ljudskog tijela, ali sve mi to nekako nije bilo okej. Čak je i meni bezbožnoj bilo jasno da to ne može biti sveto. Te su voštane sise i trbusi bili tek vulgarna materijalizacija potrebe da kontroliramo stvari poput bolesti, zdravlja i života. Instant-smisao. Običan kič i neukus, bez ikakve veze s Bogom, bogom ili zdravim razumom.

O nečemu vrlo sličnom govorila je i sinoćnja epizoda HTV-ova dokumentarnog serijala 'Kič' autorice Nane Šojlev - o religijskom kiču. O načinu na koji se jedan složen koncept duhovnosti - bez obzira vjerovali u njega ili ne - razvodnjava i svodi na jeftin sentiment, ukras i, u slučaju mojeg fatimskog iskustva, bizarnu pornografiju.'Kič' je neobičan dokumentarac, drugačiji od svega što smo navikli gledati na javnoj televiziji (o ostalima bolje da i ne govorim). Neobično je snimljen, vrlo je slikovit (snimljen na brojnim svjetskim lokacijama, uz intervenciju autora u obliku lutkica bez lica), ali je istodobno i izrazito narativan (spiker iz offa neprekidno govori i tumači ono što je slikom ilustrirano, a lutkice bez lica katkad i 'progovaraju'). Ne docira, u njemu nećete naći strogu i konačnu definiciju kiča, neće vam održati predavanje o njegovoj estetskoj i kunsthistoričnoj vrijednosti, ali će vam sve lijepo prikazati te dočarati pomoću primjera.

'Kič' je, da stvar bude još bolja, i prilično zabavan jer su manifestacije kiča koje prikazuje same po sebi smiješne, ali je i duhovit u načinu na koji prikazano komentira. Pomalo je i subverzivan jer bez pardona gazi po brojnim 'svetinjama', bile one svjetovne ili duhovne. Tako je s jednakim podsmjehom zakačio i svetište u Lourdesu i princezu Dijanu, i Božić i Mozart-kugle, i Da Vincijev kod i gondole u Veneciji. Nitko nije imun na kič, poručuje nam Nana Šojlev, svakoga je od nas određeni oblik kiča u stanju zavesti i svi smo skloni nešto oko sebe vlastitom intervencijom okičavati. Netko voli sapunice, netko skuplja suvenire i razglednice, netko drži lampice za bor oko prozora čitavu godinu, svi vole Mozart kugle...

Iako je to što se Nana Šojlev izvrsno zeza s kičem najbolja stvar u ovome dokumentarcu - sigurna sam da se upravo zbog toga serijal 'Kič' mnogima ne sviđa. Kao prvo, bez imalo ustezanja podsmjehuje se s mnogim stvarima koje voli 'običan puk', što će mnogi gledatelji doživjeti kao uvredu. Kao drugo, osvještava 'kič čovjeka' u svakome od nas, odnosno malo nas draži zbog sklonosti da padamo na fore - palimo svijeće u obliku tko zna čega, padamo u začarani trans nad hercig božićnim lampicama u Beču ili pušimo mistične teorije urote iz romana Dana Browna. A većina ljudi ne voli kada se ono što vole i ono u čemu uživaju naziva kičem.

Osobno, međutim, mislim da u tome nema ničeg lošeg. Ne u kiču - kič može biti bezazlen, ali i opasan - no nema ničega lošeg u tome da nam netko pokaže kako svi u sebi krijemo kič-nagnuća i volimo razne frivolnosti, površnu zabavu i instant-smisao života, sveden na bizarne fatimske svijeće. Svi smo prema nekim oblicima kiča kritični, a druge i ne primjećujemo, odnosno ne doživljavamo ih kao kič. Dobro ih je onda, ako nigdje drugdje, prepoznati na televiziji. To bi bila ona njezina edukativna funkcija. A dokumentarac 'Kič' sasvim je pristojno, pritom i zanimljivo ispunjava.

Na kraju krajeva, u moru televizijskih sadržaja koji udovoljavaju ukusu 'običnog puka' i njegovim kič-manifestacijama, pravo je osvježenje naići na TV emisiju koja taj ukus lagano šamara. Pa zato pogledajte 'Kič' Nane Šojlev, preostale su vam još tri epizode. Nemojte se vrijeđati zbog šala na račun sakralnih objekata i ne bojte se velikih riječi o umjetnosti i smislu. Neće vas boljeti. A mogli biste nešto naučiti i pritom se zabaviti. Ja jesam.

                                                                  Zrinka Pavlić