U velikoj dvorani Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža 5. prosinca točno u podne predstavljen je četvrti svezak Hrvatske književne enciklopedije koju urednički potpisuje Velimir Visković.

Za pretpostaviti je da Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža inače ne vlada ogromna gužva i da se po dvorištu i okolnim prostorijama ne vrzmaju tjelohranitelji, ali je danas očito bio poseban dan za ovu kulturnu instituciju. Predstavljen je četvrti svezak Hrvatske književne enciklopedije u Velikoj dvorani Leksa, koja nije ipak bila dovoljno velika da primi sve koji su došli, pa je dio gostiju gurao ispred vrata a neki su pušili u dvorištu. Tjelohranitelji pak nisu došli zaštiti enciklopedije, nego su čuvali sigurnost predsjednika Ive Josipovića koji je svojim dolaskom uveličao ovaj događaj. No nije bio jedini pa se u publici moglo vidjeti, između ostalih, Igora Mandića, Vjerana Zuppu, Mani Gotovac, Hloverku Novak Srzić (na zadatku za 'Pola ure kulture'?), novog ravnatelja Antuna Vujića i mnoge druge poznate osobe iz javnog i kulturnog života.

Hrvatsku književnu enciklopediju predstavili su ministrica kulture Andrea Zlatar Violić, akademik Tonko Maroević, akademkinja Dunja Fališevac, akademik Zoran Kravar te Velimir Visković, njezin glavni urednik. Visković je govorio posljednji te se na početku zahvalio pokojnom Tomislavu Ladanu koji je 'odobrio i omogućio ovaj projekt', bez obzira na njihove tadašnje i kasnije nesuglasice unutar Leksa. Visković je napomenuo da je Hrvatsku književnu enciklopediju želio napraviti još kao mladi leksikograf, kao i da je iščitavao brojne strane enciklopedije kako bi iz njih 'ukrao' ono najbolje. Urednik Velimir Visković je očito bio vrlo sretan zbog dovršavanje četvrtog sveska Hrvatske književne enciklopedije, pa se tijekom svojeg desetominutnog izlaganja više puta smijao, i velikodušno zahvaljivao na sve strane, pa čak i preventivno priznao da unutra ima i par loših članaka, što je neizbježno kad se radi enciklopedija.

Ministrica Zlatar je pak na početku naglasila da 'ova enciklopedija nadilazi ideološke okvire', s čime se složio i akademik Tonko Maroević, koji je pisao pojedine tekstove za Hrvatsku književnu enciklopediju. Maroević je naglasio da je enciklopedijski rad 'nezahvalan, jer se više vide mane', ali da je odlično surađivao s Viskovićem i njegovim zamjenikom Zoranom Kravarom.

Što se same Hrvatske književne enciklopedije tiče, treba napomenuti da je riječ o ne baš uobičajenom leksikografskom djelu, nego kombinaciji književne teorije i biografije, s obzirom na to da je u njoj obrađeno oko 800 važnih književnih djela hrvatske književnosti. Od suradnika se nije tražilo da zatome svoj autorski stav, a cijeli je projekt prožet i interdisciplinarnim pristupom, jer se hrvatska književnost kontekstualizira u različitim epohama te u odnosu s drugim umjetnostima. Obrađeno je i dodirivanje hrvatske književnosti s, primjerice, talijanskom i drugim velikim europskim književnostima, kao i s onim južnoslavenskim naravno. Neki članci zato funkcioniraju kao književne studije te nude i definitivne odgovore na razna književna pitanja i prijepore.