Vrijednost predstave svakako je u dosljednom pokazivanju kamo vodi neizrečeno, koliko i veoma jako društveno pravilo o tome da »ponosno hrvatovati« definitivno znači mrziti

Činjenica da se djelo Mate Matišića polako vraća na domaće pozornice svojevrsna je pobjeda autorskog integriteta pisca nad poslušničkim mentalitetom domaćih scenskih uprava, piše novilist

I zgleda kao da je u vrijeme nastanka Matanićeva filma »Fine mrtve djevojke« (2002) Hrvatska još bila tinejdžerski izravna, bolje rečeno komunikacijski sirova oko svojih netrpeljivosti prema svemu što nije javno zapečaćeno kao skrušeno katoličko i etnički »nepomiješano« građansko tijelo. U samo deset godina, nitko se više glasno ne busa u prsa mržnjom prema Srbima, pravoslavcima, Židovima, komunistima, homoseksualcima, feministkinjama i svekolikim nevjernicima nacionalizma, ali ispod površine građanske uljuđenosti i dalje kuljaju ubojito zlobni komentari, zamjeranja i ogovaranja.

Utoliko je Gavellina repertoarna odluka da se scenarij »Fine mrtve djevjojke« Mate Matišića pretvori u kazališni predložak nadasve opravdana. Naravno, s obzirom na politički profil zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, bilo bi daleko hrabrije repertoarno izabrati Matišićeve »Anđele Babilona« (primjerice u režiji Boruta Šeparovića), no već je i sama činjenica da se djelo Mate Matišića polako vraća na domaće pozornice svojevrsna pobjeda autorskog integriteta pisca nad poslušničkim mentalitetom domaćih scenskih uprava.

Što se Gavella usuđuje?

Poštujući umjetnički zakon o zanatskim razlikama između filmskog i kazališnog medija, redatelj Matanić i dramatičar Matišić zbilja za Gavellu pripremaju i novu verziju teksta »Fine mrtve djevojke« i novu razradu dramske građe. Predstava, međutim, postaje tamnija i gorča od filma. Tragediju zamjenjuje groteska. Više nema Ivice Vidovića koji bi barem unutar granica filmskog kadra čuvao dostojanstvo onog dijela »velike susjedske kuće« koja ne pristaje na patologiju zlostavljanja. Više nije u pitanju smrtopis lezbijke koja nastoji zaštititi svoju partnericu od različitih oblika »kršćanski« opravdavanog zlostavljanja i silovanja, tragički pogibajući od »dobrosusjedskog« linča. Pred nama je tek kazališno pojednostavljena, mjestimično karikaturalna galerija naizgled sitnih mržnji i ogromnog licemjerja.

Progonjena lebzijka ne umire, ali to se pokazuje kao izrazito nesretan ishod, jer u svjetlu njezina preživljavanja likovi iznevjeravaju sami sebe na mnogo mučnih načina. Za razliku od filmske gradacije katastrofe, na sceni su likovi s jedne strane pošteđeni, ali s druge strane žalosno »nepokretni« ili zamrznuti na bezbroj unutarnjih razina. Glavne uloge nose Ivana Roščić (Iva) i Nataša Janjić Lokas (Marija), obje točno postavljene, ali odveć suzdržane i glumački zatomljene.

Tako definirana gluma odlično funkcionira pred kamerom, ali ne i na pozornici. Živko Anočić svoju ulogu silovatelja izrazito romantizira i infantilizira, stišava okrutnost i naglašava zaljubljenost, kao i autsajderstvo svog lika, time svakako dobivajući na izvedbenoj sugestivnosti (Anočić je među emocionalno najsnažnijim Gavellinim glumcima), ali u cjelini predstave na taj način biva »promoviran« u središnjeg stradalnika komada. Isto vrijedi i za izvedbu Franje Dijaka kao naoružanog hrvatskog branitelja Lasića:

Dijakov je monolog izveden kao jaki, bolni apel za sućut prema ljudima koji su stradali zbog »sljepila« i tijekom i nakon rata, čime se kompas identifikacije publike stalno okreće prema progoniteljima glavnih junakinja, a ne prema žrtvama progona. Nela Kocsis doprinosi humornom materijalu predstave kao prostitutka Lidija, farsu nespretnosti spretno izvodi Nenad Cvetko (Ante), Inspektora na samoj granici nerazgovjetnosti igra Sven Medvešek, braniteljevu suprugu gospođu Lasić igra Ana Kvrgić (jedina glumica koja na oprezan i neizravan način pojačava angažiranost svog lika u odnosu na filmsku verziju).

Stezanje obruča oko kreveta

Središte dramske mržnje i ogorčenosti, lik Olge, preuzima na sebe Biserka Ipša, dok ulogu njezina blagog muža, u filmskoj interpretaciji dodijeljenu Ivici Vidoviću, ovdje igra neusporedivo pasivniji i povučeniji (premda emocionalno »proziran« i na taj način potresan) Darko Milas. Tu je i Janko Rakoš u roli bolesnog dječaka Ivice, Filip Šovagović kao utemeljeno groteskna kombinacija sentimentalnog pjesnika i zlostavljača vlastita djeteta (Doktor Perić) te Đorđe Kukuljica kao biznismen i budući suprug jedne od lezbijki, Dalibor. Svim glumcima treba odati priznanje jer su posvećeno tragali za teže dostupnim razinima i vektorima mržnje svojih likova.

Redateljski, međutim, Matanić tek počinje učiti o različitim mogućnostima kazališnog promišljanja prostora i scenskog vremena, u čemu ga valja podržati, a ne obeshrabriti. Ni suradnica za pokret, Irma Omerzo, nije uspjela čvršće integrirati glumački ansambl koji je gotovo stalno prisutan na pozornici, ali likovi često djeluju distancirano ili naprosto dekorativno. Scenograf Deni Šesnić u središte je izvedbe stavio lik dvostrukog kreveta, s nesumnjivom namjerom da krevet tijekom izvedbe funkcionira kao »prostor slobode« i privatnosti oko čijih se rubova postepeno steže krug progonitelja, no u izvedbenoj situaciji taj je krevet samo javni namještaj; nije postignuta zona intimnosti na sceni. Ponovno za razliku od filma, gdje se introspektivnost postiže s lakoćom, na kazališnoj pozornici najteže se domoći »uzajamnosti« likova koji nisu nadzirani i kontrolirani uobičajenim javnim ponašanjima.

Autodestruktivnost mržnje

Vrijednost predstave svakako je u dosljednom pokazivanju kamo vodi neizrečeno, koliko i veoma jako društveno pravilo o tome da »ponosno hrvatovati« definitivno znači mrziti. To je pravilo, naime, ne samo destruktivno po sve one trpe mržnju i njezine su žrtve, nego je i autodestruktivno za svakoga tko mržnju osjeća i provodi. Oni koji mrze, tu je predstava posve jasna, nepovratno uništavaju sami sebe. U tome su sadržani ogromna toplina i humanizam Matišićeva rukopisa, kao i kvaliteta Matanićeve režije. Unatoč svim kazališno-zanatskim nespretnostima i nedorađenostima, »Fine mrtve djevojke« mogle bi postati posjećena, nadajmo se i javno debatirana predstava.

NL/eZd