Nakon dva desetljeća, Tomislav Čerina ostvaruje u novom, figurativnom, likovnom izrazu

Galerija umjetnina Narodnog muzeja Zadar u tjednu u kojem iščekujemo osmu Noć muzeja, otvorila je sinoć i izložbu zadarskog umjetnika, slikara Tomislava Čerine, koji se ponovno predstavlja javnosti nakon dvadesetogodišnje slikarske šutnje. Izložba pod nazivom „Krajolici" u Gradskoj loži ostaje otvorena do 22. veljače 2013.

Umjetnost je kroz povijest neizostavan dio čovjekove biti. Umjetnička inspiracija je neiscrpna, ona je proizvod svakodnevne stvarnosti umjetnika, samo što on nju prikazuje na vlastiti način. Tomislav Čerina je ti stvarnost pronašao u krajoliku koji ga okružuje. Opisati vlastiti krajolik zahtjevan je zadatak jer kroz opisa pejzaža, umjetnika zapravo opisuje sebe. Tomislavu Čerini priča priču i to o škrtom i teškom životu, svaki kamen na njegovim slikama šutke svjedoči o ljudima, običajima i tradiciji toga kraja. Njegove slike predstavljaju simbiozu čovjekovog duha i pirode s kojom živi. Prikazuju i identitet naroda, predanost svojoj rodnoj grudi, idealima i vrijednostima. Čerinini pejzaži svjedoče o teškom radu, ali i ljepoti te ponosu života na hrvatskom tlu

„Za ovu je izložbu posebno zaslužan, osim samog umjetnika, i njegov prijatelj Miljenko Domjan koji je pratio nastajanje ovoga ciklusa, poticao autora na izlaganje i obavio sve poslove oko organizacije izložbe u Mimari i u Zadru", kazala nam je voditeljica galerije Umjetnina, Ljubica Srhoj Čerina. Posebno je naglasila kako svima (koji su ga poznavali) posebno nedostaje njihov prijatelj - Franjo Smiljanić Hari, koji je pratio nastanak ovih slika u Tominoj kamenoj kućici na rubu polja u Kotarima... „Ovu izložbu autor je posvetio upravo njemu!"

Igor Zidić o umjetniku - iz predgovora „Stalak u Zadru, korijeni u Bukovici"

Čerina slikajući o nečemu i svjedoči. To je spomen maloga svijeta i malih potreba, škrta života, a tako prisna s Prirodom te se čini daje svaki zaselak stado ovaca na počinku, a svaki kamen da j e kuća u kojoj prebivaju duhovi predaka. Probuđeni se Čerina javio kao pejzažist a to je ne samo najjači žanr hrvatskog modernog slikarstva nego i onaj esencijalno hrvatski - žanr naše identifikacijske samopotvrde. Čerina unosi tu moćnu hrvatsku vrstu svoj veristički, tradicijski štih ali i neku sjetnu nostalgijsku notu (boja, ton), srh simbolizma (ruine čempresi), poetiku siromaštva (siva dominanta, krš). Ne treba zaboraviti da je tek počeo slikati svoj bukovački zavičaj, osjetivši kao sin razmetni, kraj tolikih bjegunaca, sreću povratka.

Tomislav Čerina: Bukovica me vratila u djetinjstvo, a djetinjstvo platnu...

„Nakon rata vratio sam se zavičajnom kraju Bukovici po kojoj sam dosta šetao i u kojoj dam dosta boravio. Vjerojatno je to vrijeme u meni probudilo sjećanja na djetinjstvo, radi čega sam se vratio i figurativnom slikarstvu za razliku od apstraktnoga, što je bila zadnja izložba prije više od 20 godina", kazao nam je Tomislav Čerina. „Slike su većih dimenzija (preko 2 m), što je neobično budući da je riječ o pejzažima jer pejzaži su inače manjeg formata. Odlučio sam se za takav format jer je predstavljao izazov za ovladati... i kroz format se samome djelu uvijek može nešto više dati, ima svojih prednosti i nedostataka. Riječ je o klasičnoj tehnici - ulje na platnu, a izloženo je 13 slika."

Miljenko Domjan: „Ovaj ciklus velebna je potvrda da Tomo radosno stari, a nikako ne odrasta"

Tomislav Čerina se nakon dvadesetogodišnje slikarske šutnje vratio na likovnu scenu - nakon što je drugoj polovici sedamdesetih, a posebno osamdesetih godina ostvario značajan ciklus apstraktnog slikarstva, pripadajući samoj matici naraštaja pedesetih u hrvatskom slikarstvu - te se s 13 slika velikoga formata s temom pejzaža njegove rodne Bukovice prvi put predstavio u Muzeju Mimara od 27. studenog do 16. prosinca prošle godine.

Tomislav Čerina je svom donedavno ipak izgubljenom zavičaju vratio dug slikom na najbolji mogući način, u strastveno uzvišenoj kromatskoj monumentalnosti u kojoj se emaniraju sve njezine morfološke, mitske pa i metafizičke odlike.

Morfologija nam jasno daje do znanja da je Tomo sada nakon više od dva desetljeća izabrao novi, figurativni izraz u svojoj likovnosti nasuprot onog davnog - odlučnog apstraktnog.

Što je zalog ovakvoj likovnoj apologiji zavičaja? To je ponajprije njegova dječačka duša. Ovaj je ciklus velebna potvrda da Tomo radosno stari, a nikako ne odrasta. Svaka je naša veza sa zavičajem obilježena dječaštvom,. Zato su nam razumljivi i toplo bliski svi oni vilenjaci i vile, ali i ono treperenje atmosfere u snažnom, na pojedinim slikama upravo titanskom kromatizmu. Bukovici se zauvijek, a nama nakon više od dva desetljeća, vilenjački ukazao Tomislav Čerina....