Dvoje naših afirmiranih umjetnika, koji zasad ne žele otkriti svoj identitet, u petak će zagrebačke ulice preplaviti provokativnim jumbo plakatima koji prikazuju razgolićene i ponižene ljude u potrazi za poslom. Inspirirani surovom hrvatskom svakodnevicom i primjerima prijatelja koji, unatoč visokom obrazovanju, trajno bivaju bez posla, odlučili su umjetničkim činom upozoriti na bezizlaznost aktualne situacije u Hrvatskoj.

Jumbo plakati koji će od petka biti na zagrebačkim ulicama nisu reklama za prostituciju, nisu ni dio neke agresivne trgovačke ili političke kampanje. Oni su vrlo dostojanstven vrisak očajnika u bezizlaznoj situaciji preživljavanja. Građani će narednih dva tjedna imati prilike vidjeti neke od svojih sugrađana koji, metaforički pod prisilom, skidaju dio po dio odjeće te u izazovnim, erotskim pozama nude svoje usluge onom koji će barem nešto platiti. Umjetnici su uz pomoć sponzora zakupili oglasni prostor na kojem će plakati biti postavljeni, a nakon ulične, slijedi galerijska izložba plakata. Riječ je, naime, o njihovom hommageu političkim posterima iz 50-ih.

Plakati socijalne tematike koje ćemo od sutra gledati na ulicama glavnog hrvatskog grada glorificiraju kičmu svakog društva - radnika, odnosno svakodnevnog, običnog čovjeka koji je zabrinut za svoju egzistenciju jer nije siguran hoće li mu se produljiti ugovor o radnom odnosu još jedan mjesec ili će mu ovršitelji pokucati na vrata i zaplijeniti pokućstvo.

Na plakatima je prikazano petero ljudi, pripadnika oba spola i životne dobi, što ukazuje na jedinu poveznicu među njima - radno su sposobni, ali nemaju mogućnosti kapitalizirati svoje sposobnosti.

Oni imaju radno iskustvo, ali se ne mogu vratiti ili uključiti na tržište rada te svjesno snižavaju kriterije i plivaju u monotonom sivilu tražitelja posla u nekom malom oglasniku u beznadežnoj sekciji koju ionako nitko ne čita.

Imamo, naprimjer, fotografiju visokoobrazovanog 'mladog umirovljenika' koji gol sjedi na krevetu i za čiju emociju nismo sigurni je li to očaj, poziv na seksualnu uslugu ili prijetnju, slično fotografiji 'Said Salim' francuskog dvojca Pierre et Gilles.

Drugi bi primjer mogao biti 'pjevač popularne glazbe' koji izgleda poput umirućeg Krista u nekoj od verzija Piete.

Ovi su jumbo plakati hommage političkim posterima nastalim u turbulentnim pedesetim godinama prošlog stoljeća, jer i jedni i drugi slave radničku klasu bez koje je nemoguća opstojnost države i društva. Razlika je naravno u likovnom pristupu - nakon Drugog svjetskog rata su anonimni, mišićavi i zdravi pojedinci nekim čekićem lupali po imperijalističkom američkom orlu, a ova sadašnja radnička klasa anemično leži među poplunima očekujući bolje sutra koje ne dolazi.

Heroine novog doba su zabrinute, ozbiljne i bljedunjave dok svakog trenutka očekujemo da im iz olabavljelog grudnjaka ispadne dojka.

Politički posteri u koje gledamo imaju još mnogo izravnih i neizravnih poveznica s onim što se često voli nazivati zlatnim razdobljem hrvatskog likovnog izričaja koje je započelo u petom desetljeću prošlog stoljeća. I u jednom i u drugom vremenskom razdoblju u državi uglavnom ništa ne funkcionira i to pogoduje razvitku umjetnosti.

Polemiku koja je dovela do određene liberalizacije društva prošlog vremena, posebice u likovnoj umjetnosti, inicirao je jedan književnik. Danas je polemika u društvu inicirana uglavnom stigmatiziranim radovima mladih likovnih umjetnika. Studio Cuculić s Gavellinim plakatom za 'Fine mrtve djevojke' ili Vinko Brešan sa svojim filmom 'Svećenikova djeca' doživljavaju javne osude i kritike inicirane vladajućom, političkom ili crkvenom elitom.

Paralela bi se mogla povući s javnom osudom apstraktne umjetnosti koju je u ono vrijeme izrekao Josip Broz Tito ignorirajući 'Doživljaje Amerike' Ede Murtića, jednog od kamena temeljaca novog, od politike slobodnog stvaralaštva.

Dva ćemo tjedna biti prisiljeni gledati slučajnih petero koji simbolički predstavljaju ogroman dio biračkog tijela suvremene Hrvatske. Autor(i) jumbo plakata na pametan način prisiljavaju gledatelje da portretirane osobe gledaju s divljenjem upravo zbog njihove golemosti i visine postavljanja.

Jednostavno smo prinuđeni podignuti pogled dok oni nezainteresirano gledaju iznad naših glava, jasno pokazujući tko je u kojem društvenom sloju. Ovakav vizualni prikaz desecima tisuća ljudi koji u potrazi za poslom nerijetko osjete sram vraća dostojanstvo i jasno pokazuje da bi sram trebalo biti neke druge, one makroe u finim odijelima koji su u različitim klupama moći dizanjem ruku silovali hrvatske radnike i doveli ih u poziciju kurve neuve.