U Stilskim vježbama i dalje uživa publika svih generacija. Sinoć smo se ponovno uvjerili u kvalitetu ovog sjajnog djela, zbog čega je stekla kultni status te zašto se za nju uvijek traži karta više

Za kraj mjeseca veljače, u zadarskom HNK je gostovalo kazalište Planet Art s još uvijek najgledanijom i najdugovječnijom predstavom na svijetu! Riječ je naravno o "Stilskim vježbama" Raymonda Queneaua u izvedbi glumačkih doajena - Pere Kvrgića i Lele Margitić.

Premijera predstave se održala 19. siječnja 1968. godine u Teatru ITD te se neprekinuto izvodi već 45 godina te po kazališnoj i glumačkoj kvaliteti spada u sam vrh svjetske kazališne produkcije

Jedna obična zgoda iz svakodnevnog života u tumačenju izvrsnih Pere Kvrgića i Lele Margitić na dvadesetak različitih načina postaje vrhunska komedija i burleska koja je ponovno oduševila, izmamila smijeh i aplauze te začarala publiku svojom glumačkom virtuoznošću. Zahvaljujući majstorskim glumačkim kreacijama Lele Margitić i Pere Kvrgića, interes publike za ovom predstavom ne jenjava, te ona i nakon dugog niza godina s nevjerojatnom lakoćom puni dvorane.

Ni prehlada nije zaustavila glumačke virtuoze Lelu Margitić i Peru Kvrgića da i ovoga puta odrade vrhunsku predstavu i na taj način nastave obilježavati veliku godišnjicu ove 45 godina duge kazališne priče.

Stilske vježbe uistinu jesu magija kazališta, kao što su govorili i davne '68. I dan danas ova dva glumačka bisera hrvatske kazališne produkcije "žare i pale", u svaku novu predstavu ulaze s istim entuzijazmom i radošću kao da je igraju prvi put. Pero i Lela  ovu su predstavu svojom virtuoznošću poveli ne samo u hrvatsku, već i u svjetsku kazališnu povijest. Kako je bilo na tom životnom putovanju, saznali smo upravo od njih!

"Kako je prolazio život, tako je prolazila i predstava i to je zapravo jedna jako tužna činjenica da vam budem iskrena", kazala je Lela. "Ja sam tek postala svjesna dugovječnosti ove predstave i svojih godina kad smo obilježavali 40-tu godinu. I to me s jedne strane i razveselilo, ali i zgromilo. Od Pere sam zaista puno naučila, a on od mene sigurno nije", kaže Lela uz smijeh. "Od Pere sam naučila o veselju igre, profesionalnosti, da se treba prepustiti trenutku i uživati u njemu,... i vjerojatno je zato ova predstava toliko doživjela jer u svaku unosimo 150 posto sebe i kao da je igramo prvi put. Svaki put nas predstava iznova razveseli, igramo se kao nekakva djeca."

Lela i Pero priznaju da, unatoč velikom iskustvu, svaki puta osjećaju uzbuđenje prije predstave jer je ona vrlo, vrlo teška, zahtjeva puno energije i koncentracije stoga se moraju i kvalitetno pripremiti. ,... Međutim, publika ih u zadnje vrijeme jako voli, kažu. "Iako su nas oduvijek voljeli, u posljednje je vrijeme to nekako izraženije. To nas još više motivira i daje nam snage i volje za dalje..."

Privlačite sve generacije, već 45 godina... Iz predstave u predstavu, karte su konstantno rasprodane. U čemu je tajna?

"Prvo je tu adaptacija koja je sjajna. Još od 68. kada su ju napravili Tonko Marojević i Tomislav Radić, ljudi se i dalje smiju na istim mjestima danas na kojima su se i tada smijali. To već jako puno govori. To znači da je riječ o vječnim karakterima i vječnoj simbolici koja ne stari i koju predstava prenosi iz generacije u generaciju, u kojoj se iste prepoznaju ...", kažu Lela i Pero. "Mi nismo dozvolili da predstava propadne, stalno igramo jednako angažirano i jednako dobro."

Dugo već traje ova predstava, zasigurno imate nekih zgoda koje su vam se urezale u sjećanje, upitali smo ih. "Zgoda nemamo tko zna koliko jer je predstava vrlo teška i moramo jako paziti i biti koncentrirani. Tako da si zapravo ne smijemo dozvoliti zgodu s naše strane. Ali bila je jedna spontana zgoda dok smo izvodili predstavu na trgu u Kastvu , ali ne s naše strane", kazala je Lela.

Ali, više o tome rekao nam je Pero Kvrgić. "Dok smo igrali, pojavio se jedan pas. I taj pas je sjeo ispred nas, kao da je dio publike i gledao nas... Malo je gledao nas, malo publiku, pa kao da se čudio čemu se to publika smije,... ništa mu nije bilo jasno. I to je trajalo neko vrijeme, a mi smo imali zanimljivog gosta među publikom. I odjednom je pas otišao i pojavio se nakon nekoliko trenutaka s drugim psom, sa svojim kolegom. Opet su došli na isto mjesto, nastavili gledati u nas i u publiku i to je izazvalo zaista jedan spontani aplauz i smijeh, i kod nas i kod gledatelja. Situacije je to koje ćemo se svakako sjećati koliko god budemo igrali „Stilske vježbe", ispričao nam je Pero Kvrgić za kraj.

Prema svemu sudeći, Pero i Lela punom parom nastavljaju dalje, već večeras igraju u Lisinskome. Ljubav između njih i publike i dalje živi, svaka predstava se nanovo rasprodaje, Stilske vježbe očito su pronašle put do srca gledatelja i namjeravaju tamo ostati još dugo, dugo vremena. Stoga uopće ne sumnjamo da ćemo zajedno s ovim divnim i dragim ljudima dočekati i jubilarni 50. rođendan i ponovno ih ugostiti na zadarskim daskama koje život znače!

Čestitamo!