Knjiga 'Ne uzimam. Sporna povijest braka' američke publicistkinje Susan Squire u izdanju Algoritma i prijevodu Asenke Kramer dobrodošao je prilog javnoj raspravi o definiciji, značenju i ulozi braka u suvremenom društvu, koji podsjeća na to kako se i koliko institucija braka koristila za podčinjavanje žena.

Je li brak ono što piše u Bibliji, isključivo odnos muškarca i proizvoda njegova rebra, a sve s ciljem razmnožavanja i očuvanja ljudske vrste? Ili je brak možda potpuno romantična institucija, u čijim je temeljima isključivo i jedino ljubav, po mogućnosti vječna ili barem dok netko od zaljubljenih ne ode na vječna lovišta? Ili je brak samo komad papira, formacija u međuljudskim odnosima koja danas često završava razvodom jer se nikome ne da desetljećima mučiti s osobom koju više ne može smisliti? Brak su možda i brojne porezne olakšice i nasljedna prava, dakle samo ono definirano zakonima i državnim propisima, bez ikakvog društvenog konteksta?

O braku bi se moglo postaviti još mnogo sličnih pitanja, a na njih bi se zasigurno našlo još više odgovora, često proturječnih, još češće potpuno suprotstavljenih. No čini se da je u aktualnoj svjetskoj polemici o braku i njegovom značenju, koja se neko vrijeme vodi usput i u Hrvatskoj, zanemarena specifična perspektiva na bračne odnose, i to ona ženska i feministička. Jer trenutno je najveći problem oko braka taj što ga za sebe žele i dva muškarca u ljubavi, koji također zaboravljaju dugu i, kako ističe Susan Squire, spornu povijest braka kao oruđa za kontrolu ambicija, ponašanja i tijela žena. U 'Ne uzimam' Susan Squire hrabro deklarira svoju osnovnu tezu: 'Brak se kao takav razvio kako bi se ustanovilo pokroviteljstvo nad ženama i kontrolirao njihov seksualni život. Provokativno? Možda. Istinito? Sigurno.'

Teza zapravo nije tako nova ili originalna te nudi pregršt djela feminističke teorije koja će posvjedočiti o tome, ali sada kao da je zaboravljena. Utoliko knjiga Susan Squire jest i provokativna, podsjećajući nas na slavniju, slobodniju i liberalniju prošlost šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, od koje se na Zapadu pobjeglo u kombinaciju konzumerističke seksualizacije i licemjerne osobne čednosti. U tom se procesu u dijelu društva nekako i zaključilo da je nekoliko desetljeća ženske emancipacije (nasuprot milenijima ugnjetavanja!) već polučilo takve rezultate da se muškarci mogu legitimno osjećati ugroženima, pa se i na temu braka većinski sluša ono što govore ugroženi, heteroseksualni ili homoseksualni, muškarci.

Radikalno ženska perspektiva 'Ne uzimam' divno je osvježenje diskursa rasprave o braku, knjiga pisana živahno, ponekad drsko i sarkastično, ali uvijek s neupitnom kontrolom činjenica i vođenjem teksta. Squire se vraća na sam početak, rajski vrt u kojemu je žena pokvarila idilu dvojice muškaraca (Boga i Adama), analizirajući nemilosrdno i biblijski tekst u kojem se - nimalo iznenađujuće - može naći velika količina tvrdnji o ženama od kojih se u 21. stoljeću diže kosa na glavi. Susan Squire u tom kontekstu gnjevno i opravdano podsjeća na kontinuitet patrijarhalne politike kršćanske vjere koja oko braka i ženine uloge u njemu baš i nije promijenila svoj navodno bogomdan stav. Squire citira Bibliju, ali i provodi zabavnu tekstualnu analizu koja rezultira podacima poput onoga da se u Starom zavjetu riječ 'sjeme' spominje čak 222 puta, većinom u kontekstu upozorenja muškarcima da ga dragocjeno čuvaju. Na prvi pogled može se činiti iznenađujućom starozavjetna opsjednutost spermom, ali Squire napominje da je jedna od prvih poruka Boga čovječanstvu u nastajanju ta da idu 'ploditi i množiti se'.

Kada je pak riječ o pojavi prve žene na svijetu, biblijska Eva je u očima Susan Squire 'samo jedan od mnogih izmišljenih likova koji će uspostaviti i nametnuti sveprisutnu temu da žene ugrožavaju muškarce' te iznimno korisno sredstvo za muškarce koji žele izložiti svoje teorije o braku i pritom dati oduška ljutnji, tjeskobi i želji koje (od kojih neke svakako zaslužuju djelić tog otrova) u njima pobuđuju. Eva kao simbol izdaje i ženskosti koja uništava plemenitost bogobojaznog muškarca preživljava stoljeća ljudske povijesti bez ikakvih značajnijih problema, pa se pojavljuje čak i u slavnom spjevu 'Izgubljeni raj' Johna Miltona. Ondje Adam na vlastitu štetu 'vjeruje u vrijednost žena' te zato dopušta da 'njezina volja vlada'. I tako su muškarci izgubili raj pa su na Zemlji valjda odlučili ustanoviti pakao za žene...?

Polemičan ton 'Ne uzimam' odlično je pogođen u odnosu na tematiku, jer - bez obzira na navodnu idiličnost tradicionalnih vrijednosti, kakve god bile - Susan Squire argumentirano raspravlja s cijelom jednom paradigmom koja se sada predstavlja kao značajno oslabljena, skoro pa izumrla. U pitanju je, naravno, patrijarhat, čiji je brak jedna od ključnih institucija. S druge strane, Squire ne zanemaruje ni ulogu seksualnosti i seksa u svojoj polemici protiv braka, sustavno i potkrijepljeno ističući paniku koju je među muškarcima na poziciji religijske ili svjetovne moći izazivala oslobođena ženska požuda.

Što se tiče aktualnih bračnih polemika, 'Ne uzimam' je štivo koje nudi saznanja svakoj strani u svađi. Zagovornici tradicionalnog braka tako bi mogli naučiti da je rigidnost najbolji način za podrivanje vlastitog cilja, muškarci općenito bi mogli naučiti da to što su jednom usisali stan ne znači da su žene danas ravnopravne u društvu. Žene se pak podsjeća na to da ne moraju popustiti pritisku okoline i živjeti kao kućanice bez glasa i društvene moći, čemu je brak predugo služio. Istospolni parovi, koji se danas na Zapadu računaju u najnovije doseljenike u svijet braka, nakon što pročitaju knjigu Susan Squire, mogu se opravdano zapitati: A zašto nam to uopće treba?