Augustin Tin Ujević rođen je 5. srpnja 1891. u Vrgorcu. Djetinjstvo je proveo u Vrgorcu, Imotskom i Makarskoj, a u Splitu je s odličnim uspjehom maturirao 1909. Iste godine Ujević se upisuje na Filozofski fakultet u Zagrebu, zatim prelazi u Beograd, a već početkom studenoga stiže u Pariz.

Uklopivši se u matoševski obojenu struju kasne hrvatske moderne, Ujević se u zajedničkoj, prekretničkoj zbirci 1914. Hrvatska mlada lirika najavljuje kao najvažniji i najcjelovitiji pjesnik između dvaju ratova. Razvojna linija njegova pjesništva teče zatim do godine 1920. kada se predstavlja zbirkom Lelek sebra.

U toj zbirci Ujević je sonetima izrazio produhovljenu ljubav idealnoj ženi, obuhvativši refleksivno začuđujuće bogat registar odnosa prema njoj - od glorifikacije do prokletstva. Šest godina poslije objavljena je Kolajna, vjerojatno najzrelija knjiga u ovom dijelu Europe. Slijede zbirke pjesama Auto na korzu, koja je izašla 1932. i Ojađeno zvono godinu dana poslije.

Završnu pjesnikovu fazu odražava zbirka Žedan kamen na studencu iz 1955. Ona pokazuje njegovo pomirenje sa svijetom i ljudima, pomalo rezignirano prihvaćanje života sa svim njegovim dobrim i lošim stranama.

Od golema broja recenzija, kritika i eseja, Ujević je sastavio dvije knjige: Ljudi za vratima gostionice i Skalpel kaosa, obje tiskane 1939. Važan je također kao izvrstan prevoditelj, osobito s francuskog jezika.

Ujević je bio čarobnjak hrvatskog jezika, sintetičar modernog i klasičnog u poeziji, skeptik koji je u svakoj zabludi nalazio istinu i u svakoj istini zabludu.

Umro je 12. studenoga 1955. godine u Zagrebu.

HRT