Kada je Vinko Radovčić došao Renatu Švoriniću s idejom o "Glembajevima", ravnatelj zadarskog kazališta pitao ga je je li lud...

Kada je Vinko Radovčić došao Renatu Švoriniću s idejom o ''Glembajevima'', ravnatelj zadarskog kazališta pitao ga je je li lud. Ludost, odvažnost, entuzijazam, sve su to i pozitivne stvari, ovisno o kontekstu. A ovaj put radi se o uprizorenju jednog od kapitalnih djela, na kojem netko poput mladog zaljubljenika u teatar može slomiti zube.

Krleža nikada nije gledao premijere svojih djela, možda zato jer nije želio iskusiti svoje vizije u tuđoj interpretaciji, život djela u novom životu. Možda je dobro spomenuti da Krleža Vinku Radovčiću nije toliko ''nov teren'', s obzirom da je ''Adama i Evu'' postavio na scenu i više nego uspješno, kao Lutkar vješto manevrirajući gotovo svim segmentima koji čine jednu upečatljivu predstavu.

Uspon i pad jedne obitelji

Za mene najdojmljiviji element ove, nazovimo to zadarske verzije Glembajevih, jest scenska čistoća - zamka na kojoj je redatelj mogao ''pasti'' pokazala se neuspješnom, odnosno, lišavajući se potrebe za ekstravagancijom i spektakularnim rješenjima, Radovčić je svu pažnju gledatelja usmjerio tamo gdje treba, naglašavajući dramu samu, ogoljeni koloplet odnosa i emocija koje čine ''Gospodu Glembajeve'' onim što ih je dovelo na tron literature. Najpoznatija literarna plejada varalica i ubojica.

Uspon i pad jedne obitelji promatramo od početka do kraja bez specijalnih efekata, što pojačava dojam da smo sve to već negdje čuli, vidjeli, doživjeli...Tonu pridonose i kostimi, dijelom posuđeni od HNK Zagreb, ali nastali i pod majstorskim rukama Marije Šarić Ban.

Već na samom početku naslućuje se dramatika, u mračnom prologu u kojem upoznajemo likove, te doznajemo da su Glembajevi obitelj okaljana zločinom, da su svoje carstvo izgradili na tuđoj nesreći, nemoći i smrti.

Vinko Radovčić definitivno nosi predstavu ne samo kao redatelj, već u ulozi mladog Leonea, buntovnika-umjetnika, rastrganog između odnosa s hladnim, emocionalno nedostupnim ocem, kojega krivi za smrt majke i sestre. Radovčić je svojem Leoneu ponajviše ''izbrusio'' ironiju i potrebu za bijegom od samoga sebe.

Na sceni je dojmljiva i Jasna Ančić kao barunica Castelli. Tako snažnu ulogu koju je, prisjetimo se, obilježila karijeru Ene Begović, pa i Alme Price, Ančić je preuzela po svojem običaju, vješto balansirajući između ekstravagancije salonske dame i lažne dobrotvorke s pudlom, okružene ulizicama, spletkarošima koji rade u korist familije.

Jedna od upečatljivih ulizica je Dr. Puba Fabriczy-Glembay, advokat kojega je utjelovio Samir Vujičić, a njegova svita svakako su i baruničin ispovjednik (ali i ljubavnik!) Silberbrandt (Juraj Aras),  liječnik dr. Altman (Mimi Zadarski) i Titus Andronicus Glembay (Zlatko Košta). Sve je to ''ekipa'' kojom se Glembajevi služe kako bi manipulirali i prali svoje grijehe, pospremali svoje kosture u ormare. No, sudbina je prokleta, prokleta je njihova krv koju Leone tako snažno odbacuje, ali ona ga sustiže.

Jedna od efektnih scena je ona u kojoj sukob starog Glembaja (Robert Ugrina upečatljivog glasa) i mladog Leona dolazi do kulminacije i u kojoj se razotkrivaju spletke samoprozvane barunice Castelli.

 Glembajevi jučer, danas... sutra?

Radovčić se fokusirao upravo na ključne detalje koji su vodili do potpunog kraha, do sloma koji je posebno dirljiv u prizoru izmučenog Leonea i sestre Angelike (Žana Bumber).

Scenska rješenja poput grmljavine, ponavljanja ''Mjesečeve sonate'' i svjetla svakako doprinose tonu predstave koja je sama po sebi pomalo teška, komorna, ali funkcionira jer publici omogućuje da se prepuste toj glembajevskoj ''lađi koja tone'', kako bi rekao Leone. On od prvoga dana, kad je počeo misliti, ne radi drugo, nego se bori protiv Glembaja u samom sebi.

''To jest najstrašnije u mojoj vlastitoj sudbini: ja sam čisti, nepatvoreni, stopostotni Glembaj! Svaka moja mržnja na Glembajeve nije ništa drugo nego mržnja na samoga sebe. U Glembajevima ja sam sebe gledam kao u ogledalu!'', govori Leone.

Novcem su kupili moć, ali ne i sreću.

To je sasvim jasno i s tom porukom Krležina drama korespondira s današnjim vremenom u kojem je sve više Glembajevih, koji se uspinju prevarama, lažima, manipulacijom, koji dolaze do visokih položaja i društvenog ugleda na sumnjive načine. Neki od njih završavaju u Remetincu, gdje bi završio i stari Glembaj, da ga nije - izdalo srce.