Dubinske probleme, a to je da su zahtjevi ispita na maturi jedno, a nastavni program drugo, sustavno nitko ne rješava godinama

U travnju ove godine provedena probna državna matura nije dala ohrabrujuće rezultate. Provedena je među 1500 učenika iz osam gradova, a u organizaciji učilišta Algebra. Pokazalo se da hrvatski znaju za dvojku, dok se na hrvatskom više razine književnost pokazala najtežim područjem ispitivanja.

 

Nacionalni centar za vanjsko vrednovanje obrazovanja, kao nacionalna institucija za organizaciju i provedbu ispita državne mature, ogradio se od tog istraživanja, no u ponedjeljak objavljeni rezultati službenog ispitivanja pokazuju da s hrvatskim jezikom u srednjim školama ne stojimo najbolje.

Konkretno, nijedan učenik od preko 39 tisuća koliko ih je pristupilo državnoj maturi nije sto posto uspješno riješio ispit iz hrvatskog jezika, a neslužbeni podaci kažu da je prosječna ocjena iz engleskog jezika (3,6) viša od prosječne ocjene iz hrvatskog jezika (3,2). Međutim, u tome da su stopostotni rezultati u ostalim predmetima (primjerice 54 učenika iz matematike) ostvareni, a ne i u hrvatskom jeziku, ne predstavlja problem iz vizure Dinke Tomašković Presečki, dugogodišnje profesorice hrvatskog jezika i književnosti u zabočkoj gimnaziji A. G. Matoša koja optimistično govori o rezultatima svojih učenika, no istovremeno upozorava na probleme sustava.

Prosječna ocjena

‘Iskreno, nisam nezadovoljna rezultatima, a i učenici su mi javili da su dobro riješili i da su zadovoljni premda bi bilo logično da je netko riješio test sto posto uspješno. Ove godine nije bilo dilema s pitanjima kao prijašnjih godina koja su se ticala čitanja s razumijevanjem. Maturu nije teško položiti i učenik koji redovito radi može dobiti trojku, a to je, koliko sam vidjela u medijima, prosječna ocjena na maturi', kaže profesorica Tomašković Presečki. Analizirajući konkretne zadatke i iskustva koje su s njom podijelili učenici, Presečki kaže da im je najteži zadatak bio esej na A razini.

‘Zadatak je bio roman Antuna Šoljana ‘Kratki izlet' koji je djeci naočigled jednostavan, ali na višim razinama razumijevanja teksta tražilo se puno, primjerice protumačiti pojmove povezane s hrvatskom poviješću i egzistenicijalizmom, a to je, pretpostavljam, jedan od razloga malo slabijih rezultata. Jedan od razloga je i što je Šoljan predzadnji lektirni naslov i nije bilo dobro onima koji nisu došli do toga u programu', govori profesorica, pojašnjavajući da je učenicima iz naputka kako u eseju moraju napisati od 400 do 600 znakova bila smjernica koliko zaista dubinski trebaju poznavati problem, a za što ih je bilo potrebno dobro pripremiti.

‘To su djeca 21. stoljeća i trebalo je raditi da shvate kontekst vremena nakon Drugog svjetskog rata', komentira.

Prema školskom programu, ne prema maturi

Međutim, na pitanje kakvom općenito prosuđuje državnu maturu i u kakvom je odnosu traženo na maturi sa školskim programom, kaže da nastavu u gimnaziji radi prema programu, a ne prema zadacima za maturu.

‘Imamo puno šire gradivo i puno radimo na usmenom izražavanju. Vrednujemo i njihove diskusije, i afektivno, a ne samo kognitivno područje, njihovu odgovornost prema preuzetim zadacima, timski rad. Kad bismo usporedili rezultate mature i ocjene u školi, ne bismo došli na stopostotnu podudarnost', tvrdi profesorica, upućujući na problem aktualnog, a starog školskog programa kojem treba reforma.

‘Taj program je kvalitetan', kaže Presečki, ‘no nije u skladu s novim vremenom i onim što društvo traži od mladih. Program treba prilagoditi novim zahtjevima, izabrati modernije i novije sadržaje.' Dok se priprema za nastavu, svjesna je da mora pratiti program, slijediti nacionalni kurikulum i pritom misliti da učenike priprema za maturu, što je postalo teško uskladiti. ‘Posebno je teško kad imaš jako veliki opus, a učenike moraš motivirati za čitanje, što nam je danas glavni zadatak', kaže profesorica.

Njen bivši profesor s Filozofskog fakulteta, kroatist Ivo Pranjković, profesor koji je za školske katedre poslao stotine profesora hrvatskog jezika, još je oštriji u ocjeni školskog sustava, odnosno nastave hrvatskoga jezika za koju smatra da godinama ne funkcionira dobro, a pritom misli na način na koji se predaje, na profesore, ali i na planove i programe.

 Učenici ne razumiju nastavu jezika

 ‘Činjenica jest da je stanje loše, to se godinama vidi, a počelo je kad su iz srednjih škola praktično izbacili nastavu jezika. Učenici u srednjoj ne razumiju nastavu jezika, a na studiju je teško nadoknaditi nerazvijeno apstraktno mišljenje. Na studiju postaje slab i nedovoljno dobar nastavnik u školi i bježi u književnost. Jedan od razloga je velika opterećenost predmeta, od organizacije priredbi nadalje, a trebali bismo se više baviti jezikom. Čak ga je dovoljno u programu, ne i u praksi. Naravno, čast izuzecima. Program u školama je problematičan od devedesetih, a kad bi to i bila samo književnost, teško da bi nastavnici stigli sve realizirati', tvrdi Pranjković.

Profesorica Presečki, govoreći iz višegodišnje prakse, slaže se i smatra da program osnovnih i srednjih škola treba reviziju koja bi značila da se učenike postupno priprema.

‘Mi proširujemo naučeno u osnovnoj školi, no oni rade preširoko, ne baveći se dovoljno temeljnim stvarima poput pravopisa. Kad dođu u srednju znaju sve glagolske oblike, no ne i osnove pravopisnih pravila koja moraju usvojiti poput pisanja ije/je i č/ć', zaključuje Tomašković Presečki.