"Moji počeci s crtanjem nisu bili bajkoviti: nisam se rodila s kistom ili pokazala neki izniman talent još kao dijete. Švrljala sam po papiru i crtala slikarije koje su imale smisla jedino meni, kao i svako drugo dijete"', reći će vam Ivona ako je upitate kako je crtanje postalo njezina strast. 

Zavirili smo u svijet amaterske umjetnosti i tamo pronašli pregršt boja, oblika i novih dimenzija.

Ivona Lepur je 19-godišnjakinja, koja se u slobodno vrijeme bavi, kako bi ona to nazvala, švrljanjem. Svoju strast nije odvela korak dalje, ali kao sama svoj mentor crta, vježba, oslikava i stvara.

Svakodnevno samouko napreduje kroz svoju kreativnost.

Zašto je crtanje njezina strast?

Njena prva djela počela su u djetinjstvu:

"Moj je otac niz godina radio u drugoj državi i svaki put za njegov odlazak spremala bi nove, drugačije male kartice za sretan put koje su bile pune likova iz crtića i tad su ustvari moji roditelji shvatili da imam smisla u tom području", rekla nam je Ivona.

 Raditi ono što voliš svakome čovjeku je san.

Pronalaziti i graditi sebe svaki dan iznova u onome što radiš izniman je blagoslov. 

"Svaki moj rad je moj novi ponos, bio on na papiru ili zidu. Ono što me pokreće je osjećaj koji dobijem kada u gradu prođem pokraj nekog svog crteža ili popijem kavu kod prijateljice čiju sam sobu ja oslikala, stvarno čarobno. Tu nema posebnog ili najdražeg crteža,svaki je poseban na svoj način."

Od obične bijele površine - do novih dimenzija

Po narudžbi je dosada napravila tek nekoliko djela, a kako strast ne jenjava, želja joj je baviti se crtanjem cijeli život. Međutim, njena se vizija ne drži samo papira i olovke.

Kako joj je oslikavanje na zidu bilo draže nego na papiru,osim svojih, oslikava zidove u dnevnim boravcima, spavaćim sobama, dječjim sobama, pa čak i dječjim igraonicama, pizzerijama i slično. Iako samo amaterski, u svrhu kreativnosti, Ivonin rad je uistinu impresivan.

"Fascinantno je to da mi je od početka uvijek bio draži zid nego papir pa je to jedan od razloga zašto su moji već par puta prefarbavali zidove u kući jer mi je ponestajalo prostora za rad.

Stati pred bijeli, po meni običan i tužan zid, i na njega prenijeti oblike, boje, dati mu živosti i u svakome tko ga pogleda izazvati radost i divljenje je doista teška zadaća.

Uvijek postoji strah da to možda neće ispasti kako treba,i hoće li se posložiti svaka sitnica koja je potrebna da neka slika bude cjelovita, ali po meni strah je uvijek dobrodošao jer on je taj koji tjera i gura dalje na trud do savršenstva." 

Neiscrpna inspiracija i zadovoljstvo koje pretapa u crteže, za Ivonu je već dovoljno: u svome je talentu pronašla način da pobjegne od stvarnosti i stvara nove svjetove pred sobom.

Zasad ga iskorištava samo u svrhe relaksacije i zabave, ali, kako kaže, bio bi pravi blagoslov moći se posvetiti onome čemu želi.