U knjizi nije pisao samo o sebi, već je spomenuo i ljude koji su na neki način dotaknuli njegov život, i što se tiče glazbe, ali i nevezano uz nju

Mnogi Alena Slavicu, rođenog Karlovčanina, ali po ocu Šibenčanca, autora pjesama u kojima već više od 20 godina uživaju sve generacije i koje su na neki način od samog nastanka postale vječne, pamte kao jednog od najpoznatijih pjevača iz vremena Jugoslavije.

Iako se Slavica ni danas nije u potpunosti ostavio glazbe, ovog se puta uhvatio i pera te je  napisao svoju prvu knjigu koju je sinoć, u GKZD, predstavio zadarskoj publici. Riječ je o naslovu ‘Životni autoput, zbirci autobiografskih priča, koja je izašla u nakladi beogradske izdavačke kuće Smart. Knjiga je premijerno predstavljena javnosti na Beogradskom sajmu knjiga, u listopadu 2014., najvećem takvom sajmu na ovim prostorima.

"U knjizi pišem o raznim naslovima, o karijeri, djetinjstvu, životu u Americi, Kanadi, ali i o dragim ljudima, glazbenicima, producentima itd., koji su Radi se o pedeset raznih kratkih naslova", kratko je objasnio Slavica, prisjetivši se pri tom Beogradskog sajma i velikog interesa kojeg je beogradska publika pokazala za njegov prvijenac. Između ostalog, knjigu je krenuo pisati i s namjerom da njegova kćer Ema, koja danas ima 3 i pol godine, vidi gdje je tata bio i što je radio u njegovim (mladim) danima, te koliko sam životnih kilometara prešao i iskustva stekao.

U Hrvatskoj je dosad odradio promociju u Šibeniku, Karlovcu, Pločama, Vrgorcu,... i eto ga i u Zadru. Želja mu je bila predstaviti knjigu u Zadru jer, kako kaže, ovdje imam jako puno prijatelja.

Njegova životna želja je oduvijek bila imati svoj zabilježen životni autoput. Dugo je godina u sebi krio tu potrebu da napiše neke trenutke, uspomene, događaje iz svog vrlo dinamičnog, zanimljivog i svestranog života. Ovdje se radi o autobiografskim pričama, ali i o još ponečemu. Nije pisao samo o sebi, već je u knjizi spomenuo i ljude koji su na neki način dotaknuli njegov život, i što se tiče glazbe, ali i nevezano uz nju.

Zabilježio je raznorazne susrete, pisao o životu i radu u Kanadi i SAD-u, točnije Los Angelesu, o snimanjima, Đorđu Novkoviću, svim festivalima u bivšoj Jugoslaviji, i mnogim dragim ljudima s ovih prostora.

Predstavljanje je započeo sa zanimljivom pričom iz SAD-a, u vrijeme kada je igrom slučaja s prijateljem iz Šibenika živio u Los Angelesu. Kako je glazbenik, često je zalazio u čuveni Guitar centar Hollywood gdje zalaze sve svjetske zvijezde glazbe i filma, kako bi gledao gitare, isprobavao ih, vidio što se novoga događa u svijetu instrumenata. Na kraju se, na svoje veliko iznenađenje, tamo i zaposlio, i to na pune 4 godine! Pričao nam je o veličini tog centra, ogromnom iskustvu koje je stekao, ali i o slavnim osobama koje su tamo kupovale poput Johnnyja Deepa, Garyja Oldmana, Piercea Brosnana, Antonia Banderasa, ... Do svih veliki glazbenika (ACDC, Van Halen do Erica Claptona).

"Jednom je u trgovinu ušao Johnny Deep kako bi kupio bas žice, ali je pričao engleski s izraženim španjolskim naglaskom, što mi je bilo dosta neobično. Zašto ne priča čisti engleski? Možda se želi ovime pritajiti ili sl.? Kasnije sam otkrio da je on zapravo vježbao za ulogu. Johnny je dva, tri mjeseca, gdje god da je išao, pričao s tim naglaskom kako bi se uživio u ulogu za novi film. Takođe,r jednom se u trgovini našao i jedan od mojih najvećih pjevačkih uzora - Steve Wonder, i to taman uoči Božića. Sjeo je za Yamaha klavir, pjevao i družio se s ljudima, međutim, u trenutku njegovog izlaska iz dućana, sve što su u tom trenutku ljudi kupovali, sve je išlo na njegov račun! Kao poklon za Božić, fascinantno!", priča Slavica.

Ispričao nam je i o poglavlju knjizi u kojem piše kako je upoznao svoju ženu Sandru. Sudbina ih je spojila u SAD-u, na slučajnoj fešti Sv. Vlaha, na koncertu dubrovačkih trubadura, na kojeg je došao sasvim slučajno, na nagovor prijatelja Boška. Tamo su se Alen i Sandra upoznali, i dovoljan je bio trenutak da se rodi ljubav na prvi pogled... Također, već u prvom razgovoru shvatili su da ih je život već davno povezao, samo je bilo pitanje vremena kada će se sresti. Npr., njezin otac je Arsen Dedić, a upravo on je Alenu pisao pjesme za dječji međunarodni festival i sl.

U knjizi se osvrće na glazbenu karijeru od samih početaka, Đeli Jusiću i Đorđi Novkoviću. 1979. godine kada je pobijedio na natjecanju Pjevači amateri Hrvatske uz vodstvo Đele Jusića, tada je dobio Zlatnu ploču i kao pobjednik dobio pravo snimiti singl. Ispričao nam je kako ga je nedugo nakon toga zvao i veliki hit maker Đorđe Novković koji je poželio s njim surađivati. Sa 17 godina on počinje suradnju s Đorđem... Za njega kaže da je točno znao prepoznati što publika želi. "Znao je da sa mnom moraju ići na modernije pjesme prikladnije mojim godinama. Đorđe i ja smo tada započeli gotovo 10 godina dugu suradnju, on je jedan fenomen koji je proizveo glazbu za sva vremena, znao je napisati glazbu za ovo tržište i podneblje, vrlo svestran i uvijek prisutan na svim mojim snimanjima... Od tada,  90-tih godina, do danas, odlučio sam sâm biti autor svojih pjesama", kazao nam je Alen.

Sjetio nas je na zapis jednog lijepog vremena, kada se snimalo neopterećeno financijama, kada nije bilo prisutne politike koja guši društvo, niti  negativnih ozračja u medijima, nego je to bio biznis vrlo iskren i neopterećen. Npr. pjesme su se vrtjele na radio postajama onoliko koliko su slušatelji to željeli i tražili, a ne koliko im se platilo da toliko puta puštaju...

Pisao je i o Havajima kada je ronio pa ugledao ražu, jedan od naslova je "Balkon" gdje piše o druženju na balkonima u SAD-u, na kojima je s prijateljima s našeg područja pričao i razglabao o razno raznim temama (knjige, filmovi, koncerti, događanja ...). Tu ukazuje na važnost balkona u SAD-u te njegovoj simbolici po pitanju održavanja kontakata, socijalizacije i prijateljstva, dok je razliku od SAD-a u Hrvatskoj balkon više-manje namjenjen za sušiti robu i kiseljenje kupusa, kaže Alen.

Jedno poglavlje posvećeno je i Toši Proeskom, iako ga nikada nije upoznao. Kada su se Alen i Sandra prije 8 godina vratili u Hrvatsku, jedan put se našao u trgovini dok je kupovao, i na radiju je svirala Tošina pjesma. Iako nije imao pojma tko je on, ostao je sjediti u autu sve dok pjesma nije završila jer je osjetio da se radi o jednom vanserijskom talentu i apsolutnom sluhisti. Tada je čuo ne samo tehnički savršenu izvedbu pjesme, već je u Toši čuo kako, dok pjeva, daje sebe i dušu, čak i podneblje iz kojeg potječe i sve to prenosi u pjesmu, kroz emociju. Toše je bio jedan od onih rijetkih pjevača koji svojom izvedbom i talentom uspijevaju dirnuti i pjevača poput Slavice kojeg je rijetko tko mogao iznenaditi.

Također, u knjizi piše i o Dini Dvorniku, svom prijatelju s kojim je često izlazio. Dino je bio, kaže, 100 na sat. Dok je Alen bio na šanku, Dino bi obišao diskoteku 100 puta uzduž i poprijeko. Volio ga je strašno... Genijalac, nikada zavidan nikome i iskren. Spomenuo je i Vice Vukova, s kojim ima lijepa iskustva. 1987/1988. zvao je Alena Slavicu da na Splitskom festivalu otpjeva njegovu pjesma Nima lita kompozitorice Mire Radić...

Spominje i jednu vrlo zanimljivu priču o Divljim jagodama. Alen Slavica je trebao biti pjevač Divljih jagoda. Dok je Alen pjevao na dočeku jedne Nove godine u hotelu u Bihaću, do njega je došao čuveni Zele iz Divljih jagoda, čuo ga je kako pjeva i sljedeći dan ga pitao bi li on pjevao s njima. Međutim, iako iznimno počašćen, Alen se ipak odlučio za solo karijeru.

Ispričao nam je i o jednoj maloj nesreći Divljih jagoda o kojoj također piše u knjizi. Naime, oni su, kaže Alen, jedini bend s ovih prostora koji su mogli biti svjetske zvijezde. Zele je u ono vrijeme otišao s Jagodama u London, u čuveni Marke klub, gdje je bila audicija za 60-tak rock/hard rock bendova iz cijelog svijeta. Ekipa iz Sonyja kada je čula Divlje jagode, odmah se odlučila za njih - imali su sve: vizualan nastup, bili su zgodni, dobar stil, kretanje na sceni, pjesme komercijalne,... Potpisali su ugovor za Sony music (86./87.), i sve što su trebali dalje napraviti je biti predbend nekome od svjetskih glazbenih imena koju je kuća plasirala u to vrijeme. Tako su se u to vrijeme novi glazbenici probijali. Zele dobije bend ACDC, znači trebali su biti predbend za ACDC na svjetskoj turneji! Sony im je besplatno ponudio da odrade turneju od 150 koncerata, sve osigurano (izuzev zarade), kao predbend ACDC-u, nakon čega kreću u solo nastupe. Međutim, dogodilo se to da je Goran Bregović zvao Alena Islamovića u Bijelo Dugme, i Alen se odlučio za Dugme, i tu je sva priča propala....

Pred kraj je spomenuo kako je pisao i o kćerki Emi, kako su je on i Sandra dobili umjetnim oplodnjom nakon dugog niza godina neuspjelih pokušaja. Tako da je ova knjiga tom temom posvećena svim mladim parovima koji rade na bebi, kao jedna podrška da ne odustaju jer je biti roditelj nešto uistinu predivno i vrijedno truda.

Iako bi o predstavljanju mogli napisati još stranica i stranica, nešto ćemo ipak ostaviti i vama da sami otkrijete...

Vrlo ugodno predstavljanje knjige Alen je završio tako što je otpjevao nekoliko svojih pjesama, te time zaokružio simboliku svog životnog autoputa. Glazba je uvijek bila i ostala neiscrpna inspiracija, snaga i energija koja ga je vodila kroz život i kojoj se i dan danas rado zna prepustiti i podijeliti je s drugima. Pravi mali koncert na gitari uz pjesme Dao sam ti dušu, Lipe su masline, Stari moj (posveta ocu), i dr. zadarskoj je publici pružio savršen završetak tmurnog, kišnog utorka...