U petak 31.07.  u 21: 30 sati, održava se premijera predstave FUENTEOVEJUNA, koja će se održati na lokaciji Štrmac ko' skule u Salima.

Predstava je nastala u suradnji Dragon teatra iz Zadra i Saljskog teatra, prema istoimenom dramskom djelu španjolskog pisca Lope de Vege. Djelo je dramatizirano i prevedeno na saljski idiom.

Uloge tumače: Zdenko Dominis, Petra Dominis, Ivan Špralja, Darko Bonja, Zdravko Raljević, Ivona Orlić, Ivana Raljević, Mate Lordanić, Ante Mihić.

Režija dramatizacija  vizualno oblikovanje: Maja Šimić

Prijevod: Ante Mihić, Ivona Orlić, Darko Bonja

 Majstor svjetla: Marino Petešić

Majstor scene: Ivan Špralja

Izrada rekvizite: Ivan Orlić

Izrada kostima: Sandra Burin, Đulija Milin, Jelena Grbin,Irena Frka, Snježana Buturić

fotografija: German Grbin

grafička priprema: Nikola Milić

 

 

 

 

 

 

 

Predstavu su podržali: Park prirode Telašćica, Općina Sali, Knjižnica Sali, Turistička zajednica Dugi otok, Mardešić d.o.o.

ČUDOVIŠTE PRIRODE

LOPE DE VEGA, punim imenom Félix Lope de Vega y Carpio, španjolski je dramatičar, pjesnik i prozaist.  S jednakim je žarom griješio i molio. Dvije snažne strasti su ga neprestano pratile: književnost i žene. Bio je mnogostruk, rasut, bujan, neiscrpan, pun kolorita, ali je imao i trenutaka kad su ga zaustavljale ozbiljne misli i teška saznanja. Znao je biti lucidan, svjež, blistav i dubok, i bio je velik pjesnik, jedan od najvećih u svojoj domovini. Iako je bio rođeni dramski pisac, Lope de Vega je u suštini svojoj bio prije svega pjesnik pa su i njegovi kazališni komadi puni umetnutih pjesama i protkani su lirikom.

Nakon vojnih iskustava, služio kao tajnik velikašima. Pun krajnosti i paradoksa, život mu je bio sazdan od ljubavnih pustolovina te grozničava književnog stvaralaštva, obiteljskih nedaća i tragedija, trenutaka vjerskog pokajanja i raskalašenosti, što se nije promijenilo ni u poznijoj dobi kada postaje  svećenikom. Ostavio je golem književni opus. Iznimnu popularnost stekao kao najznačajniji  i najplodniji španjolski dramatičar .

Pripisuje mu se autorstvo golemog broja drama  (od 1800 sačuvano 426) i crkvenih prikazanja (od 400 sačuvana 42), a sam spominje ukupno 1500 vlastitih dramskih djela. Presudno je utjecao na razvoj španjolskog kazališta. Odstupio je od klasičnih Aristotelovih normi i kasnijih klasicističkih kanona te u kazališni sustav uveo konvencionalnosti prilagođene uvriježenoj španjolskoj praksi da ne razdvaja tragediju i komediju; umjesto pet, uvodi tri čina; drame piše u stihu, a metar i strofe usklađuje s ritmom radnje; prikazuje dramske likove tipične za španjolsko podneblje; vanjskoj dinamičnosti radnje i dramskom zapletu posvećuje veću pozornost nego psihologiji likova; kazališnu praksu gradi na pučkoj i nacionalnoj tradiciji. Teme njegovih djela nadahnjuju se najrazličitijim izvorima: književnošću (pučka, nacionalna, klasična, strana), mitologijom, legendama, poviješću, predajom, maštom. Dramski tekstovi dokazuju njegovu kreativnost i maštovitost, ali i veliku teatarsku poetičnost. Iako katkad poseže za baroknim stilskim ukrasima, jezični mu je izraz jednostavan. Širokoga tematskog raspona, njegov se opus dijeli u dvije temeljne skupine: svjetovnog i nabožnog obilježja.

FUENTEOVEJUNA  (Madrid, 1619)

Sadržaj preuzet iz nacionalne povijesti polazi od temeljnih činjenica koje autor crpi iz drevne kronike kastiljskih religioznih i viteških redova obrađujući ih s pomoću pučke pjesničke predaje.

Seljani mjesta Fuenteovejuna, selišta u vlasti jednog viteškog reda, ne mogu podnijeti bezobzirno nasilje mjesnog glavara te se pobune i ubiju ga . Sucu poslanomu da provede istragu stanovnici jednoglasno, pa čak i pod mukama, priznaju tek to da je ubojstvo počinila cijela Fuenteovejuna. Na kraju im kralj prašta uzimajući u obzir postojeće olakotne okolnosti i vjernost seljana kruni.

Fuenteovejuna je najdemokratskije zamišljeno Lopeovo dramsko djelo. U njemu pobunjeni seljaci sami posežu za pravdom te silnika složno kazne smrću, pa su za taj nasilnički čin spremni snositi solidarnu odgovornost. Osim što općenito ustaje protiv tiranije i samovolje, drama izričito sadrži i druge suvremenije političke konotacije. Zamisao nove antifeudalne monarhije polazi od demokratskog kršćanskog načela jednakosti svih ljudi i postavlja problem prirodnog prava potlačenog naroda na pobunu protiv nezakonite vlasti.

Fuenteovejuna stekla je pravu popularnost  tek u doba romantizma jer je u njemu otkriveno obilježje socijalnog bunta protiv tiranije.

Uprizorena je daleke 1971. na XVII. splitskom ljetu u režiji Dina Radivojevića, i izvedbi dramskog  ansambla  splitskog HNK: Teja Tadić, Božena Kolničar, Ivo Marjanović, Zdravka Krstulović, Bogdan Buljan, Rade Perković, Vasja Kovačić, Pero Vrca, Ratko Glavina i Miloć Trpković te Josip Genda i studentice zagrebačke Akademije Marija Sekelez i Mirjana Pičuljan.

U predstavi je gostovalo nekoliko zagrebačkih glumaca: Božidar Smiljanić,Zvonko Lepetić, Vesna Starčević, i Vlado Krstulović. Scenografkinja i kostimografkinja bila je Jagoda Buić, skladatelj Silvije Bombardeli, a koreograf Mili Štambuk.

Skorija uprizorenja bilježi londonski Royal National Theatre 1989, u režiji Declana Donnellana te  Stratford Shakespeare Festival 2008.