Arhitekt Nikola Filipović obilježio je hrvatsku arhitekturu druge polovice prošloga stoljeća i pitanje je kako bi bez njega 'izgledala' naša arhitektura, istaknuo je povjesničar umjetnosti Zvonko Maković u četvrtak navečer na predstavljanju knjige arhitektice Zrinke Paladino "Nikola Filipović - Majstor arhitekture" istaknuvši kako mu je čast biti recenzent te neobične knjige bogate fascinantnim dijalozima autorice i Majstora arhitekture Nikole Filipovića.

 

Monografiju je objavila zagrebačka Naklada Ljevak, predstavljena je u Laubi - Kući za umjetnost i ljude i izazvala je veliku pozornost kulturne javnosti, osobito one arhitektonske, koja je došla i osobno iskazati poštovanje velikome arhitektu s kojim, kako je to rekao Maković, završava modernizam u hrvatskoj arhitekturi u koji je Filipović, na zasadama svojih uglednih prethodnika, inaugurirao nešto novo.

Recenzent Maković podijelio je s nazočnima razloge zbog kojih mu se sviđa Filipovićeva arhitektura, a to je Filipovićevo 'mišljenje' prostora kroz funkciju, sadržaj i materijal i to što je sve spomenuto do kraja promišljeno. Spomenuo je kako se već u mladim danima tijekom poslijediplomskoga studija u Beču oblikovalo njegovo razmišljanje o arhitekturi zahvaljujući djelima arhitekta Adolfa Loosa, kao što su Café Museum i American Bar.

Kako je rekao Maković, knjiga je pisana pomalo neobično, razgovor je to uglednoga profesora i njegove studentice, osobna je to i vrlo topla knjiga, iako je teška gotovo tri kilograma, u kojoj se govori u prvom licu.

Arhitekt Lenko Pleština istaknuo je kako se na 505 stranica knjige, ne samo s jednom crtom već s čitavom eksplozijom crta, nalazi i 600 arhitektonskih crteža, projekata i fotografija fascinatnoga crtača kakav je Nikola Filipović. Pleština vjeruje da će se i glavni lik ove sjajne knjige, koja je samo vrh sante leda jednoga fascinatnog opusa, poput jednoga od njegova uzora Oscara Niemeyera, baviti arhitekturom i u 105. godini.

Autorica: nisam poslušala preporuke da se u Zagrebu ne pišu knjige o živim arhitektima

Autorica Zrinka Paladino posvjedočila je kako je za nju rad na knjizi bio izuzetno ugodan jer, istaknula je, nije riječ samo o velikome arhitektu i izuzetnome profesoru jedinstvenome i po tomu što su studenti žalili ako bi zakasnili na njegovo predavanje, već o veliku i plemenitu čovjeku koji vjeruje u devizu kako "veliki ponekad postaju mali da bi ostali veliki".

Zato se, dodala je, oglušila na preporuke da se u Zagrebu ne pišu knjige o živim arhitektima. Da je pak doista riječ i o duhovitu čovjeku, Paladino je potkrijepila Filipovićevom 'idejom' kako bi bilo dobro da se promocija knjige organizira kao njegove karmine jer nije bio siguran da će ovoga listopada preživjeti "jednu od onih velikih viroza koje me uhvate svakih 25 godina".

I Majstor arhitekture Nikola Filipović rekao je kako su ga oduševili ležernost i veselje, ali i 'zabrinjavajuća' pažnja i usredotočenost s kojom je Zrinka Paladino pisala knjigu.

Zahvalivši svima koji su sudjelovali u nastanku knjige, a osobito autorici, istaknuo je kako ga je zaokupilo istraživanje kako da joj uzvrati za to što ga je počastila nazivom Majstor. Istraživanje je bilo usredotočeno na nadimke vezane uz imena i prezimena, a konačno je rezultiralo time da sada autoricu imenuje Zrinka Paladija Paladino.

Nikola Filipović rođen je u Zagrebu 1934. godine, a u rodnome je gradu diplomirao na Arhitektonskom fakultetu 1959. godine gdje je bio profesor, a sada i professor eemritus Sveučilišta u Zagrebu. Surađivao je u Majstorskoj radionici Drage Iblera i Drage Galića (1966-67). U Zagrebu je s prvom suprugom Ines Filipović projektirao interijer hotela Dubrovnik (1972.), stambenu zgradu u Zamenhofovoj ulici (1976), hotel Dubrovnik II (1982), poslovnu zgradu INA-Naftaplina u Šubićevoj ulici (1982), s Brankom Kinclom dogradnju stadiona Dinamo, a s drugom suprugom Davorkom Križ-Filipović poslovnu zgradu WMD centar u Vukovarskoj ul. (1998). Nagradu "Vladimir Nazor" za životno djelo dobio je 2008.

Zrinka Paladino rođena je 1972. godine u Splitu. Na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirala je 1997. godine pod mentorstvom profesora Nenada Fabijanića. Na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 2011. godine obranila je doktorski rad pod nazivom Lavoslav Horvat: Arhitektonsko djelo 1922.-1977. te je stekla akademski stupanj doktora humanističkih znanosti. Lipnja 2013. godine objavila je knjigu Lavoslav Horvat: Kontekstualni ambijentalizam i moderna, nakladnika MeandarMedie i HAZU, za koju je 2014. godine nagrađena nagradom Neven Šegvić.

Susret s Nikolom Filipovićem i autoricom knjige upriličili su Naklada Ljevak i Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.