Nakon što je objavljen dokument prijedloga Nacionalnoga kurikuluma za predmet Hrvatski jezik ne prestaju žustre rasprave oko popisa književnih naslova predloženih za lektiru, među kojima nisu djela poput ‘Judite’ Marka Marulića, ‘Don Quijotea’ Miguela de Cervantesa, Homerovi epovi ‘Ilijada’ i ‘Odiseja’ te Biblija.

Premda se u uvodnom dijelu dokumenta navodi kako je riječ o popisu djela za samostalno čitanje, izostavljanje tih djela s popisa predloženih naslova izazvalo je burne reakcije dijela javnosti i profesora u školama, koji su to protumačili kao njihovo brisanje iz školskoga programa.

Profesorica i bivša ministrica Ljilja Vokić za tportal rekla je da se Marka Marulića, ‘oca hrvatske književnosti’, ni u ludilu ne može eliminirati, a povjesničar književnosti Slobodan Prosperov Novak je u emisiji 'Otvoreno' prijedlog kurikuluma okarakterizirao kao duboko političku temu te je za popis lektire rekao da je ‘tempirana bomba još od vremena Šuvara, a sad ju je gospodin Jokić donio i detonirao’ i sve skupa nazvao 'lešom iz Milanovićevog ormara'.

Gdje su u toj priči djeca, koju obrazovni sustav treba naučiti da vole čitati i da pročitano mogu razumjeti? Upravo to kao cilj postavili su profesori okupljeni u Stručnoj radnoj skupini za izradu kurikuluma za hrvatski jezik. Jedna od njih je profesorica Diana Greblički-Miculinić, nastavnica u Osnovnoj školi Oranice u Zagrebu. Za tportal pojasnila je koncept i metodiku nastave književnosti u kurikulumu odnosno po čemu se ona razlikuje od dosadašnje prakse.

"Kao stvaralačka jezična djelatnost, književnost je sastavni dio svakodnevnoga života, stoga se koncept nastave književnosti prije svega temelji na čitanju književnosti, a ne na učenju o književnosti", rekla je profesorica Greblički-Miculinić. Pojasnila je i pojam ‘samostalnog čitanja’, što stoji ispred popisa lektire koji je izazvao toliku buku.

"Samostalno čitanje cjelovitoga književnog teksta znači da ga učenik čita sam kod kuće. Nakon zanimljivoga i/ili ugodnoga čitanja slijedi razgovor na satu: razgovor o doživljaju književnoga djela, razmjena argumentiranih mišljenja, usporedba s drugim tekstovima, povezivanje književnoga djela s vlastitim iskustvom, sa svijetom koji ga okružuje, razgovor o djelu u društveno-povijesnom, kulturnom i poetičkom kontekstu. To je proces koji ovisi o dobi, razvoju spoznajnih mogućnosti učenika i njihovim temeljnim znanjima. U sastavljanju popisa za samostalno čitanje razmišljalo se upravo o djelima koja će učenik moći pročitati s razumijevanjem sam, opremljen ‘alatima’ u procesu učenja i poučavanja u školi", pojasnila je profesorica.

Zašto njihov popis ne uključuje Marulića, Homera, Hektorovićevo ‘Ribanje i ribarsko prigovaranje’ i ‘Don Quijotea’, kako i sama kaže, ‘važna djela svjetske i hrvatske književnosti’? Nisu ih uvrstili jer smatraju da se ona moraju obraditi na satu uz stručno vodstvo učitelja.

"Učitelj će prilagoditi pristup i samostalno odlučiti na kojim će dijelovima ili ulomcima obraditi određeni tekst, s obzirom na učenike, koje on, ipak, najbolje poznaje. Stoga ovaj popis nipošto ne treba poistovjećivati s popisom sadržaja nastave književnosti ili pregledom 'nastavnoga gradiva'. Nijedno književno djelo nije izbrisano, samo nije na ‘popisu’, a on je samo dodatak kurikulumu. U odgojno-obrazovnim ishodima itekako su istaknute vrijednosti nacionalne kulture i književnosti", pojasnila je Greblički-Miculinić.

Tko će, na koncu, birati što se čita?