Nešto ovako suludo, a opet dovoljno intrigantno i gledljivo može složiti samo veličanstveni čudak poput Davida Cronenberga.
Bili njegovi filmovi u potpunosti idejno i realizacijski efektni ili ne, Davidu Cronenbergu nitko ne može osporiti kreativnost s kojom još od samih začetaka karijere (op.a. sam kraj 60-ih godina prošlog stoljeća) naovamo konstantno pomiče granice.
Donijeli su mu takovi filmovi i epitet ‘oca body horora’, epitet kojeg osobno i ne ljubi osobito, ali koji se s razlogom lijepi uz njegove radove koje bi se lako moglo (barem u većini slučajeva) opisati fantastičnim spojem gnjusnog i zadivljujućeg.
Kroz desetljeća svojeg djelovanja, Cronenberg se u više navrata vraćao određenim temama i idejama, no svaki put bi ih kroz svoje autorsko istraživanje i viziju oblikovao, nadograđivao i činio nanovo kontroverznim. Takav slučaj imamo i s njegovim najnovijim filmom ”The Shrouds” (po naški ”Pokrovi” ili točnije, ”Smrtni pokrovi”) koji je premijeru imao još na prošlogodišnjem izdanju festivala u Cannesu i kojeg još uvijek čekamo u domaćim kinima.
Dok i kad se to dogodi, bacite oko na osvrt koji će vas možda nagnati da ga upišete na spisak naslova koje u skoroj budućnosti morate pogledati ili pak onaj koji vam kazuje da ga izbjegnete nadaleko i naširoko.
Četiri godine nakon tragične smrti voljene supruge Rebecce (D. Kruger), nekadašnji video autor, biznismen i tehnološki entuzijast Karsh (Vincent Cassel) pokrenuo je novi posao – tvrtku ‘GraveTech’. Riječ je naime o tehnološkoj ustanovi koja je u suradnji s kineskim partnerima osmislila svojevrsni ‘smrtni pokrov’ u kojeg se omataju tijela pokojnika i u kojem su ugrađene najmodernije 3D kamere uz čiju pomoć se promatra to isto tijelo kroz sve faze raspadanja.
Pokrov je kablovima povezan s nadgrobnom pločom na kojoj se nalazi ekran na kojem pokojnikove bliske osobe mogu po želji gledati taj gnjusan proces.
Morbidno, nemoralno ili neetično izrazi su koje mnogi koriste u opisu Karshove ‘bolesne’ tvorevine, no s druge strane postoje i brojni klijenti spremni iskeširati enormne svote novca kako bi u svakom željenom momentu mogli promatrati osobe s kojima s nisu mogli tako lako oprostiti. Karsh je i sam žrtva takvih podijeljenih osjećaja.
Njegova tuga i osjećaji prema Rebecci ne jenjavaju koliko god mu okolina ili novi potencijalni ljubavni interesi kazivali kako si uz video nadziranje raspadnutog tijela voljene supruge ne čini nikakvu uslugu. Tijekom jednog takvog promatranja, Karsh na Rebeccinim kostima zapazi neobične izrasline koje prije nije vidio, a nedugo potom netko vandalizira groblje i hakira ‘GraveTech’ grobnice. Želi li taj netko koristiti njegove pokrove kao sredstvo špijuniranja ili je posrijedi nešto drugo?…
Produhovljene osobe vjeruju kako je smrt samo početak putovanja. Postoji i onaj duhovni svijet gdje naše voljene osobe, a na kraju i mi sami ‘putujemo’ kad napustimo ovaj zemaljski život i raspadajuća tijela. Hmm… utješna je to misao za mnoge, ali što je s ateistima?
Kakvog li smisla za njih ima ova ‘avantura’ zvana život? Smrt je neizbježna, tijela nam imaju ‘rok trajanja’ koja su unatoč svim dosadašnjim medicinskim postignućima eventualno dobila ‘dulji rok trajanja’ i to je to. Umiremo, raspadamo i nestajemo u ništavilu.
Kakva je to utjeha?
Kakva je utjeha kod onih čiji su voljeni napustili ovaj svijet prerano, kako se oprostiti od njih s mislima o crnoj praznini?
Takva i slična pitanja su okupirala i neutješnog Cronenberga kad ga je 2017. napustila voljena supruga Carolyn. Kako to nerijetko biva kod kreativaca, dotični se nije u potpunosti prepustio očaju. Kroz svoj višegodišnji proces tugovanja je počeo slagati sebi svojstven scenarij koji nas odvodi u neke nove i posve sulude sfere.
Sve ono što sam vam naveo u sinopsisu tek je djelić ideje koja uz temu tugovanja spaja i one kojima je autor opsjednut već desetljećima.
Smrtnost, uloga tijela (u ovom slučaju i raspadnutih), devijantnost, metaforičko koketiranje s motivima tehnološke kontrole i teorijama zavjere (potonje spomenuta je i svojevrstan seksualni stimulans), voajerizam.
Nadrobio je ovaj osebujni kanadski autor u svoju (za mnoge neprobavljivu) kašu i pokoji sastojak crnog humora premda ga je trebalo i moglo biti mnogo više, ali uz sve mane koje su evidentno prisutne, vrline ga drže iznad površine prosječnosti.
Nešto ovako suludo, a opet dovoljno intrigantno i gledljivo može složiti samo veličanstveni čudak poput Davida Cronenberga.
Premda je ritmički i idejno pomalo nekoherentan, trajanjem i pomalo predugačak, gleda se gotovo u jednom dahu s onim istim osjećajem divljenja, misterije, čuđenja, a na kraju i nevjerice.
Glavne uloge su inicijalno trebali tumačiti njegovi ‘partneri iz prošlog zločina’ (op.a. ”Crimes of the Future”) – Viggo Mortensen i Léa Seydoux, no zgusnut raspored spomenutih ga je još jednom povezao s Vincentom Casselom, dok je dvostruku ulogu Rebecce i njezine sestre blizanke Terry (glasovno i AI avatara Hunny) pak dopala zanemarenu njemačku glumicu Diane Kruger.
Oboje su fantastični, jednako kao i uvijek pouzdani transformativni Guy Pearce. Dobro su se držali u ovom Cronenbergovom kaosu, moram to priznati. Je li ovaj put izbrisao baš sve granice ukusa i etike ili ima još pogonskog goriva u toj briljantno uznemirujućoj glavi, samo će vrijeme otkriti, a njega je sve manje.
OCJENA: 3.5/5
