Znate li koliko vremena vaše dijete provodi uz računalo, tablet ili mobitel? Iznenadili biste se! Zadarska psihologinja s nama je podijelila nekoliko praktičnih savjeta za prekid štetnog beskrajnog "scrollanja"
U Centru za mlade u Zadru u tijeku je Mjesec osvještavanja o opasnostima ekranizacije i digitalizacije – nizom predavanja, radionica i okruglih stolova otvorene su važne teme vezane uz utjecaj ekrana i digitalnih tehnologija na djecu, mlade i obitelj.
U program su uključene osnovne i srednje škole grada Zadra i Zadarske županije.
Tim povodom, razgovarali smo se sa zadarskom psihologinjom, mag. psih. Marijom Gulam, koja je imala radionicu s osnovnoškolcima zanimljivog naziva – Scrolllam, dakle postojim. Suradnica je na na ovom projektu, a s nama je podijelila svoja iskustva u radu s djecom i mladima.
Djeca su imala zadatak nacrtati mozak i zamisliti da je kao baterija te su otkrila kako ih neke stvari “pune”, a neke “prazne”. Mnogi su svjesni da se nakon sati i sati provedenih uz ekran, bilo da se radi o TV-u, računalu, tabletu ili mobitelu, osjećaju – prazno.
O čemu se zapravo radi?
Gulam kaže kako su na radionici raskrinkali neke od najvećih mitova. Primjerice, mit da – ako nas oči nisu zaboljele, još možemo zuriti u ekran.
Još je jedan mit i onaj o online prijateljstvima, odnosima koji se ne mogu mjeriti s onima stvarnima. Prava prijateljstva i druženje donose skroz drugačiji osjećaj, složila su se djeca. Jedna od najgorih mogućih navika koju moramo spomenuti je – odlazak u krevet s mobitelom.
“To je jako štetno. Imate siituacije u kojima doom scrool, dakle to beskrajno pregledavanje kratkih sadržaja, videa, reelsa, reklama i sl., izaziva kratkoročno zadovoljstvo, možemo govoriti o tzv. pozitivnom potkrepljenju, koje je povezano s lučenjem dopamina u sustavu nagrađivanja u mozgu i onda na kraju priče imamo to da je djeci danas sve postalo dosadno! Stvarni svijet ne funkcionira tako da smo neprestano brzo nagrađeni, gdje je trud, ulaganje, rad i vrijeme kao ključna kategorija, strpljenje koje moramo graditi i stvarati u radnim navikama jednu toleranciju na odgodu zadovoljstva?
Isto tako, moramo spomenuti i da je u padu pozornost i fokus, djeca na satu koji traje 45 minuta imaju sve više problema. Naravno, kad gledate ekrane, vi ste tu pratitelj, nema tu uključivanja, i sve im je teže pratiti dulje sadržaje, primjerice animirane filmove koji traju više od sat i pol vremena.”
Zanimalo nas je što Gulam kaže na zabranu mobitela u školama.
“Apsolutno NE mobitelu u razredu”, kaže Gulam i dodaje kako bi bilo dobro za roditelje da zaista uvide koliko točno sati djeca provode uz mobitel, jer je praksa pokazala da to nije svega dva sata dnevno, nego mnogo više.
Roditelji imaju krivu sliku, vrijedi je ispraviti i primjerice, kaže Gulam, osvjestiti i psihofizičke promjene kod djeteta poput poteškoća u učenju ili nesanice. Suptilna promjena može biti i prije spavanja da dijete stavi mobitel na punjenje ali ne u svoju sobu, nego drugu prostoriju.
A koje aktivnosti poticati da barem nekako umanjimo štetne utjecaje ekrana i digitalnih “bombardiranja”?
Gulam preporuča igre, razgovor, slušanje glazbe, trening, đir… crtanje, puzzle, kocke, razvoj kreativnog hobija ili bavljenje sportom – bilo koja supstitucija je pozitivna promjena, a posebno nekakav rad rukama.
Tako dijete aktivira više dijelova mozga odjednom, što pomaže da bolje uči i razumije svijet oko sebe. Djeca tada aktivno istražuju i stvaraju, dok su na ekranima samo pasivni promatrači.
Program “Mjesec osvještavanja o opasnostima ekranizacije i digitalizacije” završava 24. ožujka okruglim stolom otvorenim za javnost, na kojem će sudjelovati predstavnici obrazovnih institucija, struke i udruga.
