Dan ružičastih majica obilježava se kao simbol podrške učeniku koji je bio izložen vršnjačkom nasilju zbog nošenja ružičaste majice – u znak solidarnosti njegovi vršnjaci odjenuli su ružičasto i poslali poruku protiv nasilja i isključivanja.
Danas taj dan obilježava se diljem svijeta, pa tako i u Hrvatskoj, posljednje srijede u veljači, kao podsjetnik na važnost empatije i odgovornosti zajednice, kao i pravovremene reakcije.
Neizmjerno je važno prepoznati, razumjeti i prekinuti vršnjačko nasilje, uključujući nasilje u digitalnom prostoru.
Primjerice, u Zagrebu započinje novi program za mlade pod nazivom „Seen, al’ ne viđen“.
Ovaj zanimljiv izraz nas upućuje na iskustvo koje prolaze brojni mladi – na društvenim mrežama su konstantno „seen“ – prisutni, vidljivi i izloženi, ali se istodobno osjećaju neprimijećeno, neshvaćeno.
Jedna od zadarskih škola koja pažnju posvećuje prevenciji vršnjačkog nasilja je Prirodoslovno grafička škola, pa smo o ovoj temi kratko popričali s pedagoginjom Boženom Mađor Brkić.
Kakva su vaša osobna iskustva s mladima u digitalnom svijetu? Smatrate li da su “seen, ali ne i zaista viđeni”?
Digitalno nasilje je češće nego što mislimo.Učenici nam nekada prijave slučajeve nasilja, a nekada ne. Kada se postigne povjerenje učenika da će ih netko saslušati i riješiti problem onda se oni i povjeravaju iprijavljuju razne oblike vršnjačkog nasilja.
Uvijek rado saslušam mlade ljude jer mislim da je to važan dio mog posla.
Kada uspijem riješiti neke problemske situacije osjećam se dobro, jer smatram da se često nemaju kome obratiti u ubrzanom načinu života.
Možemo li neke ključne odgovore za ovu pojavu tražiti u obiteljskim “klimama”?
Roditelji uglavnom i ne znaju što se događa u školi i u kakve situacije djeca ulaze.
Ne biste rekli da su za digitalno nasilje oni ”krivi”?
Ne, svako nasilje treba zaustaviti, a najčešće je to upravo prikriveno digitalno nasilje gdje se oforme whatsapp grupe i gdje se nekog izvrgava ruglu, ponižavanju, izoliranju, šalju se krive informacije. Takvo što može ostaviti traga na psihi djeteta i kad god dobijem informaciju o postojanju tog, reagiram, pozovem obje strane, razgovorom sve riješim.
Što kada u školi dođe do incidenta, kako se pristupa nasilniku, a kako žrtvi?
Ne idemo s kaznama odmah jer se stvara kontraučinak, pošto obje strane smatraju da su u pravu. Učenik treba shvatiti zašto je neko ponašanje neprihvatljivo, a mi kao škola smo tu da pružimo podršku u odgoju i obrazovanju djeteta, poslovima koji su izgubili na važnosti ali ih treba vratiti na prvo mjesto i zadatke škole i društva.
