U svijetu koji se sve više mijenja, u kojem identitet postaje fluidan, a krajolici uniformirani, arhitektura pripadnosti predstavlja čin otpora – zaboravu i gubitku mjere, istaknuo je akademik Nikola Bašić u svom uvodnom govoru na tribini „Arhitektura pripadnosti“ u dvorani zadarskog Ogranka Matice hrvatske
Akademika Bašića, porijeklom otočanina i mediteranca po habitusu i identitetu, te čovjeka s bogatim znanjem, idejama i brojnim nagradama, uključujući ovogodišnju za Životno djelo Grada Zadra, predstavila je moderatorka profesorica Anica Serdarević.
Dvorana je bila dupkom puna, a akademik Bašić, Murterin i „Kurnatar“, u ozračju ispunjenom duhom, ali i tugom, prisjetio se prošlosti, dubrovačke mjere, Francuske, zemlje ukusa i dostojanstva, te naših malih kulturno-povijesnih gradića. Postavio je pitanje: gdje je nestao čovjek i jesmo li mi isti ljudi kakvi smo bili prije tridesetak godina.
Poznavajući činjenicu da arhitektura pripadnosti ne promiče zatvoreni, ekskluzivni nacionalni ili regionalni identitet, već isključivo prostorni i kulturni osjećaj ukorijenjenosti, akademik Bašić naglašava da ona nije stil ni tipologija, već etika stvaranja – etika koja poštuje kontekst, zajednicu, pamćenje i budućnost.
„Suvremena arhitektura, suočena s kapitalom i brutalnošću koja ne mari za osjećaje, ljepotu, duhovnost, zajedništvo i toplinu prostora, mora postati činom otpora generičkoj bezličnosti“, kazao je Bašić.
Bašić se pozvao i na maksimu Tonća Petrasova Marovića: „Ne traba nigdje ići, nigdje dalje tražiti, što jest, tu je“. Kulturni arhetip u arhitekturi, dodao je, više je od forme – to je mentalni model prostora koji se gradi kroz povijest, rituale, običaje i mitove. Arhetipovi nadilaze individualno i svjesno, pripadaju sferi kolektivnog nesvjesnog i prenose se transgeneracijski kao struktura značenja koja organizira doživljaj svijeta.
U doba globalizacije suvremena arhitektura suočava se s paradoksom: dok se sve više koristi univerzalnim tehnologijama i materijalima, javlja se snažna potreba za očuvanjem lokalnog, prepoznatljivog i ukorijenjenog. „Pripadnost proizlazi iz odnosa prema mjestu – upotreba lokalnih materijala, poštivanje mikroklime i krajolika, povijesnih i kulturnih narativa te odnosa prema zajednici“, naglasio je Bašić.
Arhitektura kao kulturna strategija, prema njegovim riječima, ne bavi se samo prostorom, već odnosima između ljudi, prošlosti i sadašnjosti, materije i značenja. Ne traži konačni oblik, već trajan dijalog s mjestom, sjećanjem i zajednicom, postajući moćnim medijem nacionalne kulturne strategije.
Govoreći o skladu jadranskih gradova, Bašić je istaknuo tri ključna svojstva: materijalno (kamen, raspon drvene grede), tehničko (ručni rad, sporost gradnje) i društveno-političko (zajednica i njezina vlast). Ta su tri elementa bila usklađena, stvarajući organsku cjelinu grada. „Danas imamo tehnologiju koja može sve, ali jedina sila koja može reći što smije – jest kultura. Kultura nije elitna, već javno artikulirani standard zajednice. Kultura je mjera“, zaključio je.
Na kraju je Bašić govorio o tzv. „trećem prostoru“ – prostoru u kojem zajednica živi svoju kulturu, često nesvjesno i spontano. To je hibridni prostor između materijalnog i nematerijalnog, privatnog i javnog, individualnog i kolektivnog, sjećanja i budućnosti. Posebno se prisjetio svečanog dočeka pape Ivana Pavla II. u Zadru, kamene tradicije Murtera i Kornata, te crkve svetog Križa u Ninu, gdje greške u gradnji nisu nastale neznanjem, već promišljenim djelom majstora.
Europsko priznanje i domaća nagrada
U svibnju 2006. godine arhitekt Nikola Bašić osvojio je za projekt Morskih orgulja u Zadru u Barceloni Europsku nagradu za urbani javni prostor. Morske orgulje svečano su otvorene 15. travnja 2005. godine. Autor dviju zadarskih instalacija – Morskih orgulja i Pozdrava Suncu – nagradu za Životno djelo Grada Zadra trebao je čekati punih dvadeset godina.
Izostanak ključnih gostiju
Na predavanju akademika Bašića nije bio prisutan niti jedan vodeći političar Zadra i Zadarske županije, ni poznati arhitekti i likovnjaci, niti turistički subjekti. Publika je, ipak, bila akademska i stručna – među prisutnima su bili profesori emeritusi Nikola Jakšić i Romano Segarić, novinar i putopisac Milko Dujela te promicatelj glagoljaškog kulturnog dobra Dario Tikulin.
