Povodom blagdana Cvjetnice, donosimo propovijed zadarskog nadbiskupa Milana Zgrabljića
Draga braćo i sestre,
1. Danas se Božji narod diljem svijeta spominje Kristova svečanog
ulaska u grad Jeruzalem gdje se dogodilo Njegovo vazmeno
otajstvo, njegova muka, smrt i uskrsnuće, što je središte naše
vjere i svega što iz nje proizlazi. Kao spomen ovog ulaska
Gospodinova u Jeruzalem kao i slavnog prijelaza s ovoga svijeta k
Ocu, u vječni Jeruzalem, i mi smo nakon blagoslova
maslinovih grančica na trgu ispred crkve svete Marije, svečanim
ophodom s grančicama u ruci ušli u našu katedralu, simbol
Jeruzalema, kako bi bili sudionici spasonosnog Kristovog
otajstva. Sudjelovanjem u ovoj procesiji na Cvjetnicu ili
Nedjelju muke Gospodnje, mi Krista priznajemo i ispovijedamo
svojim Spasiteljem. Ovaj naš godišnji spomen nije povijesno
prisjećanje koje ima folklorno značenje, već njime danas s Isusom
ulazimo u proslavu vazmenog Kristovog otajstva koje je po daru
Presvetog Trojstva postalo naše spasenje i omogućilo nam vječno
zajedništvo s Bogom.
Blagoslovljene maslinova grančica koju držimo u rukama i koje
ćemo istaknuti na vidljivom mjestu u našim domovima i to ne samo
kao ukras, znak je i podsjetnik onoga što se događa u vazmenom
otajstvu. Vazmeno otajstvo koje u sebi sadrži Isusovu muku, smrt
i slavno uskrsnuće djelo je Božje u koje smo i mi uključeni po
vjeri koju primamo i slavimo, osobito svetim sakramentima te po
životu koji živimo u zajedništvu s našim Spasiteljem Isusom
Kristom. Naš život u vazmenom otajstvu prima puninu, ispunjavaju
se najdublje čežnje našega srca te doživljavamo mir i radost
srca. Ono što pjeva biblijski pjesnik u riječima “Samo je u Bogu
mir dušo moja” (Ps 62, 2) postaje naše iskustvo, naša stvarnost.
Simbol ovog mira i radosti su maslinove grančice koju držimo u
rukama.
2. Možemo, dakle, reći da je
maslinova grančica simbol punine kojom Bog ispunja naša srca po
Kristu i u Kristu, odnosno mira kao plod zajedništva s Kristom.
Simboličko značenje maslinove grančice nam dolazi iz Knjige
Izlaska u pripovijesti o Noi. Sveti nam pisac opisuje Nou,
čovjeka Božjeg, koji je spašen zajedno sa svojom obitelji od
općeg potopa, od sigurne smrti, time što je povjerovao Božjoj
riječi i učinio ono što mu je Bog naredio. Nakon četrdesetdnevnog
potopa Noa, kako nam opisuje Knjiga postanka, “ispusti golubicu
da vidi je li voda nestala sa zemlje. Ali golubica ne nađe
uporišta nogama te se vrati k njemu u korablju, jer voda još
pokrivaše svu površinu; on pruži ruku, uhvati golubicu te je
unese k sebi u korablju. Počeka još sedam dana pa opet pusti
golubicu iz korablje. Prema večeri golubica se vrati k njemu, i
gle! u kljunu joj svjež maslinov list; tako je Noa doznao da su
opale vode sa zemlje” (Post 8, 6 – 12). Golubica s maslinovom
grančicom u kljunu, ili samo golubica ili maslinova grančica,
postali su tako simbol novog saveza, mira i pomirenja koje je Bog
uspostavio sa svojim narodom. Vazmeno otajstvo sadrži novi i
vječni Savez koji je Bog sklopio s nama, a znak su toga ove
maslinove grančice.
Prvi su kršćani bili svjesni novog i vječnog Saveza, Saveza koji
daruje vječni život koji je Bog sklopio po Isusu Kristu sa svojim
narodom, i zato su voljeli kititi grobove svojih pokojnika
vjenčićima sačinjenih od maslinovih grančica kao simbol mira,
punine vječnoga života u kojem žive naši pokojnici. Znali su da
je Krist pobjednik smrti i da njihovi pokojnici počivaju u miru,
u punini života s Bogom. Znali su da im je Krist darovao mir koji
ovaj svijet ne može dati. Zar i mi za naše pokojne, po uzoru na
prvu Crkvu, ne molimo: “Počivlali u miru Božjem”? te tako
ispovijedamo vjeru u plod vazmenog otajstva u kojem žive naši
pokojnici i u kojem i mi već sada participiramo.
Držeći maslinovu grančicu u rukama, zajedno s prvim kršćanima,
prisjećamo se također prvih Isusovih riječi koje je izgovorio
svojim učenicima nakon Uskrsnuća: “Mir vama” (Iv 20, 19). I za
samoga Krista možemo reći da je nosio maslinovu grančicu u svojim
rukama, jer je donio mir svijetu. On je naš mir. On je onaj koji
ispunja naša srca koja su nemirana dok se u njemu ne nađu
ispunjenje. Krist je mir koji čak i smrt pretvara u zoru novog
života.
3. Mi kršćani moramo biti ono što označavaju ove grančice: osobe
mira; osobe koje prepoznaju i žive misterij križa i cijelog
vazmenog otajstva kao sredstvo pomirenja s Bogom i međusobno, kao
sredstvo koje nam donosi mir i puninu života. Krist zlo nije
pobijedio mačem, osvetom ili “vojskom anđela”, nego križem. Na
nepravdu, ruganje, mučenje, razapinjanje i mržnju, Krist odgovara
molitvom: “Oče, oprosti im. Ne znaju što čine” (Lk 23, 24). Sv.
Petar nam opisuje Krista koji “na uvredu nije uvredom uzvraćao i
mučen nije prijetio, prepuštajući to Sucu pravednom” (1 Pt 2,
23). Kristova ljubav bila je bezuvjetna. Križ je uvijek
naše “ne” nasilju, nemiru, nepravdama, mržnji, nevjeri…. U
zajedništvu s Kristom pozvani smo biti ljudi mira. Pozvani smo u
nemiru, u nasilju, nepravdi, mržnji… oduprijeti se najvećom
snagom ljubavi kao što je to učinio Krist. Biti s Kristom i biti
čovjek mira znači biti jak za dobro, pa i onda kada treba za to
trpjeti, nositi križ.
Iz mira koje Bog daje ljudskom srcu rađa se radost. Ta je radost
različita od radosti zabave ili izvanjske radosti koju nam svijet
nudi. Zabava, u svojoj mjeri, naravno da je dobra. Lijepo je kad
se možemo nasmijati. No, zabava je samo mali dio našega života,
ali ako želi biti sve – cilj, onda doživljavamo prazninu. Kad
zabava postane cilj, pretvara se u masku iza koje se krije
razočarenje. Koliki traže mir i radost na krivim mjestima, u
prividima: alkoholu, drogi, hedoniznu, bespotrebnom gomilanju
materijalnih dobara, zloupotrebi strasti, neumjerenim i
razuzdanim zabavama i tome slično. Istinska radost koja je plod
Kristova mira, drugačija je. Radost je dar Božji koji nam
dolazi u susret. Radost je plod Božjega mira, Božjega života, u
našoj duši. Radost je plod vazmenog otajstva u kojeg smo
uronjeni. To je radost koja nas može pratiti čak i u našem
trpljenju i poteškoćama. Djela nam apostolska pripovijedaju o
učenicima koji su nakon što su primili udarce biča bili radosni
“što bijahu dostojno podnijeti pogrde za Ime” (Dj 5, 41). Sv.
Pavao, čekajući smrtnu presudu u zatvoru u Rimu, piše kršćanskoj
zajednici u Filipima: “Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam:
radujte se!” (Fil 4, 4). Onaj koji ljubi spreman je za
ljubljenoga trpjeti i zbog snage ljubavi proživljava onu
najdublju radost.
4. Molimo, braćo i sestre, da budemo svježe masline kako bi naša
srca bila ispunjena Božjim mirom i radošću i tako budemo
osposobljeni našim obiteljima, Crkvi i svijetu donositi ono što
mu je hitno potrebno: mir. Neka nam Isusova i naša nebeska Majka
u tome pomogne. Amen.
