Danom Grada Nina 07. lipnja i danom kada Hrvatska slavi svoj Dan diplomacije, obilježavamo sjećanje na slavnu ninsku i hrvatsku povijest, na davnu 879. godinu kada je prvi i jedini put u povijesti (osim današnje suverene Hrvatske koju živimo) priznata hrvatska država, a Nin je postao kolijevkom te države.
Davne 878. godine, kao štićenik moćnog Bizantskog carstva na
hrvatskome kneževskom prijestolju pojavljuje se Zdeslav, sin
kneza Trpimira. U to vrijeme prenošenja vlasti s Domagojevih
sinova na Zdeslava, Hrvatska je još izvan potpune političke
samostalnosti. Na području Primorske Hrvatske i Nina te u cijelom
širem području Zadra, prelamaju se interesi Bizanta, Franačke
države i Rimske Stolice! Hrvatski knez Zdeslav obvezuje se
bizantskoj prijestolnici – Carigradu na vazalstvo te carigradskog
patrijarha Fotija priznaje za duhovnog crkvenog vladara
hrvatskoga naroda.
Nezadovoljstvo Hrvata političkim pravcem kneza Zdeslava doseglo
je vrhunac, poglavito stoga što je pod vrhovno bizantsko
gospodstvo došla i hrvatska crkva sa sjedištem u Ninu. Stoga
vojvoda pod imenom Branimir (879.-892.) vojnim prevratom zbacuje
s vlasti kneza Zdeslava. Povijest zapravo ne zna čiji je sin bio
Branimir, no zna se ime njegove žene Maruše, (Mariosa comitissa),
s kojom je odlazio na hodočašće u talijanski grad Čedad
(Cividale) o čemu svjedoči upis imena kneza i njegove žene kao
hodočasnika u poznati Čedadski evanđelistar, za kojeg se smatra
da potječe od ruku samog evanđeliste Sv. Marka. Međutim,
Branimira je zapadni svijet prihvatio kao malo kojega vladara,
prije i kasnije u hrvatskoj povijesti. Da su zapadne zemlje s
pomnjom pratile što se to zbiva u Ninu, u okretu Bijele Hrvatske
prema Rimu, govori i činjenica da je papinski poslanik Ivan iz
Mletaka, koji je djelovao u Bugarskoj i Moravskoj, odmah stigao u
ove naše krajeve čim je Branimir sjeo u kneževsku
stolicu.
Kako je zbog smrti hrvatskoga biskupa i događaja oko Zdeslava,
hrvatska biskupija u Ninu bila ispražnjena, ubrzo je za ninskoga
biskupa izabran đakon Teodozije, već od ranije poznat kao
pristaša rimskoga pape. Teodozije još jače potakne kneza
Branimira u odanosti prema Rimu, tako da je knez poslao
papinskoga poslanika Ivana iz Mletaka papi Ivanu VIII. zajedno s
pismom, u kojemu je Papi pisao da se sa svojim narodom opet vraća
u krilo rimske crkve.
Papu Ivana VIII ta je vijest posebno obradovala te shvaćajući to
kao značajan i prijeloman događaj kod Hrvata te na Spasovo 21.
svibnja 879. godine s konfesije sv. Petra uzdignu ruke
Svemogućemu i blagoslovi hrvatski narod i njegova kneza
Branimira. Nedugo nakon blagoslova, 7. lipnja u ninskoj dvorskoj
kancelariji zaprimljena su tri papina pisma, jedno naslovljeno na
kneza Branimira, drugo na izabranog ninskog biskupa Teodozija, i
treće na svećenstvo i vjerni hrvatski puk.
Prvo pismo upućeno je samom knezu Branimiru, drugo biskupu
Teodoziju koji je zajedno s Branimirom stolovao u Ninu i bio je
osim crkvenog poglavara i voditelj državne pismohrane, a treće
pismo bijaše upućeno svom časnom svećenstvu i svekolikom vjernom
hrvatskom puku.
U to doba neuobičajena je pojava da Papa upućuje blagoslov
vladaru koji na prijestolje dođe vojnim udarom, dakle na
nezakonit način, kao i činjenica da se jedan Papa obraća samom
puku, što ide u prilog činjenici koliko je Papi Ivanu VIII bila
važna privrženost naroda na ovim prostorima Katoličkoj crkvi. U
okvirima onodobnog srednjovjekovlja, ovakav čin jednog od
najvećih autoriteta Europe, značio je legitimno priznanje jedne
države i njezinog vladara.
Za život Nina i cijele Hrvatske, ime kneza Branimira zauzima
osobito mjesto. Postoji za to poseban razlog: Nin je kolijevka
hrvatske državnosti i posve sigurno, za sve njezine stanovnike
mjesto posebno snažnog emotivnog naboja, a knez Branimir je
vladar zaslužan za priznanje hrvatske države. U spomen toj
povijesnoj činjenici, na samom ulazu u povijesnu jezgru Nina
2007. godine podignut je spomenik koji odiše moći i dostojanstvom
kakva je bila potrebna čovjeku koji je u 9. stoljeću postavio
prve temelje hrvatske države
Prisjećajući se okolnosti davnog priznanja naše države,
istovremeno se prisjećamo i svih onih koji su zaslužni za
slobodnu državu koju danas živimo. Gradonačelnik Nina sa svojim
suradnicima te obitelji ninskog poginulog branitelja uz blagoslov
i molitvu položio je vijenac na mjesto posljednjeg počinka
ninskog poginulog branitelja Alena Glavana.
