Pronaći mir na otoku san je mnogih ljubitelja mediteranske ljepote. Amerikanac Bill Rudolf u tome je uspio prošle godine, kada je sa suprugom Ivom odlučio napraviti veliku promjenu u životu i iz Seattlea preselio se na Vir.
– Mi zaista uživamo ovdje. Osjećamo se slobodno tijekom pandemije
jer ovdje nema puno ljudi. Vir je divno mjesto – ispričao je Bill
Rudolph za HRT.
Prije pandemije dolazili su sezonski, jer su prije dvanaest
godina ovdje kupili nekretninu. Farmaceut Bill i supruga Iva koja
je podrijetlom iz Bosne i Hercegovine upoznali su se u Münchenu.
Nakon trinaest godina u SAD-u želja za mirnim životom je
prevagnula.
– Pa jedno vrijeme sigurno 5, 6 godina ćemo biti ovdje, a poslije
ćemo vidjeti, nemamo planova – kazala je Iva Rudolph.
Dane provode u šetnji i vožnji biciklom oko otoka. Bill se
zaljubio u lignjolov. I to kada je prije dva mjeseca upoznao
Igora. Ribolov na jezeru zbog Igora je zamijenio morskim, pa njih
dvojica sada nekoliko puta tjedno razmjenjuju američko-hrvatske
pustolovine i ribarske priče.
– Upoznali smo se sasvim slučajno tu u Viru i malo smo
razmijenili par riječi o ribanju naravno što bi bilo to u
Dalmaciji nego ribanje i krenuli smo malo na lignje i to traje
evo već mjesec-dva dana – govori Igor Vučetić.
Počinje lignjolov, skosavice spuštaju u more. Iako ribolovna
prognoza od samog početka nije bila optimistična, a i dan-dva
prije mekušci su se slabije lovili, ova američko-hrvatska ekipa
trudila se iz petnih žila pokazati svoje umijeće.
– S dvije skosavice na najlonu i s olovom na dnu da drži distancu
i jednostavno mijenjamo poziciju, idemo za lignjom, traži se.
Nismo stacionirani na mjestu, nego mora se kretati što više –
pokazuje Igor.
Igor i Bill love tradicionalnom metodom – na ruku. Većina
lignjolovaca na Viru tako lovi. Igor je naučio još kao dijete od
svog oca. A Bill je naučio od Igora.
– Volim ovo. I brod je tradicionalan, Igor ga je sam izgradio i
plastificirao, lovimo ovdje jednostavnom tehnikom rukama, super
je. Prošli put nam je bolje išlo, ulovili smo pet lignji. Ali
ovaj put – NIŠTA. Vidjet ćemo – govori Bill.
Sjeća se Igor nekih još boljih ribolovnih vremena, otprije
tridesetak godina. Pomalo s nostalgijom.
– Slično se lovilo, samo nije bilo umjetnih skosavica. Pravile su
se jednostavno od ribe, slanine, rampini su se slagali, ali bilo
je ribe pa nije bio problem za uhvatiti je – sjeća se Igor.
Više promjena lokacije, pliće, dublje, paljenje svjetala, panula,
kao ni moji pokušaji štapom. Nikako nismo uspjeli isprovocirati
lignju.
– To je ribolov, zabavno je biti ovdje. I kada uloviš, super,
kada ne uloviš, ne uloviš. Čini se da ću večeras ostati gladan –
šali se Bill.
Ali nismo bili najgori u vali. I svi drugi virski lignjolovci
otišli su te večeri kući praznih ruku. Samo što iskusni ribolovci
znaju da kod ribolova uvijek treba imati rezervni plan. A Igor ga
uvijek ima u pripremi.
– Večeras nažalost ništa, više sreće drugi put, zato smo
pripremili ovu platu – šali se Igor.
– Nema lignji, nema problema. Imamo sir, imamo dimljeno meso, to
je dobra stvar – smije se Bill.
Na kraju krajeva to je ribolov. Nekad uloviš, a nekad se kući
vratiš praznih ruku. Ali zato se uvijek vraćaš punog srca, jer
mir koji odlazak na more pruža onima koji ga vole, ništa ne može
zamijeniti.
