Predsjednik HBK, zadarski nadbiskup Želimir Puljić, u razgovoru za HKR i Laudato TV u petak 27. studenoga govorio je o novoj mjeri koja se odnosi na dozvoljenih 25 ljudi, koliko ih može sudjelovati u crkvi na misnom slavlju.
Nova mjera Stožera Civilne zaštite RH prema kojoj će na misnom
slavlju u zatvorenom prostoru, bez obzira na veličinu crkve, moći
sudjelovati 25 vjernika, izazvala je brojna pitanja kod vjernika
i svećenika.
Nadbiskup Puljić govori i o duhu Došašća na čiju proslavu utječu
i donesene mjere te iznosi niz stavova o djelovanju Crkve u
okolnostima pandemije. Pridržavanje mjere od 25 ljudi na misnom
slavlju obuhvaća cijelo vrijeme Došašća. Četvrta nedjelja Došašća
završava 20. prosinca, što je dan prije dokada su propisane nove
odredbe koje vrijede do 21. prosinca.
Oče nadbiskupe, kako gledate na odluku Nacionalnog
stožera čije je mjere predstavio predsjednik hrvatske vlade, a
najviše dotiče vjernike – da u crkvama na misi u Hrvatskoj može
biti najviše 25 ljudi? Ta je mjera obvezatna za sve crkve u
Hrvatskoj, pa ste Vi kao predsjednik HBK pozvani komentirati tu
integralnu odluku važeću za sve.
Pa nije lako, moram reći, odgovarati na tako delikatna i izazovna
pitanja. Ali, moramo Bogu zahvaliti da usprkos svega, usprkos
opasnosti koja, kao što vidimo, iz dana u dan je sve više
opasnija, sve više ljudi je zaraženo, usprkos opasnosti i ljudi
koji umiru, Stožer je donio odluku koju će trebati poštivati,
uvažavajući okolnosti koje oni znaju i radi čega su takve odluke
i donijeli. Mi smo zahvalni Bogu da nije došlo do potpunoga
lockdowna kao što je to bilo u Sloveniji, Austriji ili nekim
drugim državama.
Nadamo se da će i ove mjere koje su strože nego dosada uroditi
plodom i da će ljudi zaista shvatiti ozbiljnost trenutka u kojem
se nalazimo. Kad spominjem ozbiljnost trenutka, ne mogu nikako
shvatiti ljude koji još uvijek sanjaju da je to izmišljotina, da
je to nečija varka, baš me ponekad to čudi. Citirat ću ovdje
potresnu vijest koju sam nedavno, prije kojih više od tjedan
dana, primio preko sms poruke.
Jedan naš poznanik koji je u Zadru završio Nadbiskupsku klasičnu
gimnaziju u sjemeništu Zmajević, negdje oko 23 sata stigla mi je
njegova poruka: “Želimire, tvoja mi molitva treba”. Pročitam –
Ante Kovačević. I samo još jedna rečenica: “Pluća su mi
nagorjela, uzdam se u tvoju molitvu”.
Mislim, kad to čovjek čuje i iz prijateljskih usta to doživiš ili
imaš nekog tko je to sve proživio, ne mogu shvatiti one koji
neozbiljno shvaćaju trenutak u kojem živimo. Zato i ove odredbe
koje su došle, sigurno nisu došle da im se radujemo. Ali vjerujem
onima koji vode brigu o zdravlju ljudi, o opasnosti da nam
bolnički sustav, ne daj Bože, kolabrira, pa su donijeli takve
mjere koje treba poštivati.
Mi smo zahvalni Bogu da u tom kontekstu, kao vjernici možemo dati
svoj doprinos. Istina, u ograničenom broju ljudi, ali Bogu se
možemo moliti i kod kuće, privatno, zajednički, u obitelji. I
mislim da smo sada zapravo kao vjernici još više pozvani na ono
što sam na početku pandemije isto tako poručio: molitvom i
prevencijom u borbi protiv opasnog virusa. Neće nas sačuvati samo
prevencija. Ona je nužna, potrebna. Ona je važna da se broj
bolesnih i umirućih ne povećava. Nego nam je sad potrebna još
jača molitva.
A ovo sveto vrijeme Došašća zaista je prigoda da u iščekivanju
Onoga koji je radi nas ljudi došao da nas izliječi, da nam
pomogne, da nas spasi, da se još intenzivnije pripravljamo, kako
bismo Ga doživjeli i u svom srcu, u svojoj obitelji, u svojoj
župi i u svojoj biskupiji.
Stoga, nemam što komentirati ove mjere, osim svijesti da je
ozbiljnost, da je zaista vrlo ozbiljna situacija, vrlo izazovna,
i da smo u tome svi pozvani biti odgovorni, a osobito vjernici
kojima se, sigurno, ovim mjerama nešto uskraćuje. Ali, nikome se
ne uskraćuje ono što je Bog dao, a to je milost, to je molitva,
to je zauzimanje za svoje spasenje.
U tom kontekstu rekao bih još nešto povezano s tim – da ne bi
možda shvatili ljudi, ili ponekad shvaćaju ljudi, kao da je ovo
Božja kazna. Volio bih tu napast otkloniti. Ovo je jedna kušnja.
Zaista ozbiljna kušnja, i za Hrvatsku, i za Europu i za cijeli
svijet. Bog nije onaj koji kažnjava. Ali je prigoda da se
prisjetimo da smo ljudi, da smo Božja stvorenja, da smo stvoreni
za drugi svijet. Pa da radeći na ovom svijetu, ne zaboravimo
transcedentalnu dimenziju radi koje nas je Bog stvorio. U tom
kontekstu, ovo je kušnja da budemo još bolji vjernici. I da kao
vjernici damo doprinos borbi protiv ove opake bolesti.
Ljude, svećenike i vjernike, zanima kako će to konkretno
izgledati u praksi, kako će se određivati broj od 25 ljudi u
crkvi? Čujemo za primjere u svijetu, da su na ulazima crkava
redari koji, konkretno kod nas u Hrvatskoj nakon dolaska 25
ljudi, možda zatvaraju vrata crkve? Vjerujem da je ovo vrijeme
kreativnosti kada treba iznaći rješenje kako poštovati tu mjeru.
Imamo i dvorane u pastoralnim centrima, prostor ispred crkava.
Kako ostvariti to poštovanje mjere, ograničenje 25 ljudi na
misi?
Dobro ste rekli, ne sumnjamo u kreativnost naših ljudi, naših
svećenika, naših zauzetih vjernika laika. Oni će to znati
iskoristiti maksimalno. Ja znam da to pomalo zbunjuje,
ograničava, ali prepustimo ljudima da se snađu i u ovoj
situaciji. Ako smo se znali snaći i u onim težim uvjetima rata
kada su bombe padale sa svih strana, kada nismo znali hoćemo li
se ujutro živi probuditi, zašto se ne bismo i sada snašli u ovim
okolnostima. Zato, ne bih se previše mučio oko broja i načina.
Prepustimo to na licu mjesta župnicima, vjernicima koji će to,
siguran sam, konstruktivno odraditi i učiniti sve da se mjere ne
krše, da se poštuju važni čimbenici koji su na neki način najjača
obrana: to su distanca, dezinfekcija, maska. U tom kontekstu,
poštujući te nužne stvari, mi ćemo znati i ovo izpoštovati.
Dolazi Došašće. Ono je baš u Hrvatskoj poznato po brojnom
sudjelovanju puka na ranim misama zornicama, već od 6 sati.
Zornice će se održavati, zar ne? To je misno slavlje i treba
poštovati broj od 25 ljudi na misi zornici?
Tako je. Mise se ne dokidaju. Mise se slave uz ograničeni broj,
ali će se slaviti. Ja sam napisao Pismo župnicima za Zadarsku
nadbiskupiju da omogućimo i veći broj misa, ako treba. Mi obično
nedjeljom slavimo nedjeljnu misu, prijepodne dvije, navečer
treću, ako se slavi treća. Ali, postoji mogućnost da se i subotom
navečer slavi nedjeljna misa.
Recimo, u jednoj župi imate u subotu navečer mogućnost da se
slavi nedjeljna misa. Prijepodne su vjerojatno dvije mise. Ako
treba, dopustit ću župniku da uvede i treću misu, tako da budu
četiri mise u jednoj župi. To je dovoljna mogućnost da ljudi
ispune svoju nedjeljnu dužnost. I tu je kreativnost na djelu. Ali
evo, postoji mogućnost, zašto ne bismo tu mogućnost iskoristili?
Vidim da mi zapravo tu misu u subotu navečer uglavnom ne slavimo.
A ona postoji. Od Drugog vatikanskog sabora, Koncil je omogućio
ljudima koji nedjeljom rade ili negdje putuju, a žele slaviti
nedjeljnu misu jer je to crkvena obveza. Kanon obvezuje vjernike
da idu na misu, zašto im to ne bismo omogućili? A sad je evo baš
prilika da uvedemo i te mise subotom navečer kao nedjeljne. Tamo
gdje se slave samo dvije mise, rekao sam župnicima, ako smatraju
razboritim, neka napišu molbu, rado ću udovoljiti, neka budu i
tri mise nedjeljom. Mi ćemo izaći ljudima ususret, ne trebaju se
sekirati zbog ovog ograničenja. Samo ih molim, neka budu oprezni,
odgovorni, neka poštuju mjere koje su propisane, dakle
dezinfekciju, zračenje crkve, nošenje maske i distanca. Uz onu
važnu koju nikad ne zaboravljam, molitvom i prevencijom. Jedno i
drugo ide zajedno. Vjernike pozivam da uz prevenciju koja je
nužna, uključe još žarče molitvu našim svecima i zaštitnicima,
Sv. Roku i Blaženoj Djevici Mariji koja je Gospa od Zdravlja, da
nam pomognu isplivati iz ove krize.
Povećani broj misa uistinu raduje vjernike. To pokazuje,
Oče nadbiskupe, kako ste i Vi kao upravitelji Crkve, recimo to
tako, više sazrijeli, odnosno snašli se u ovim okolnostima koje
su na početku pandemije zahvatile cijeli svijet i zapravo su sve
zatekli, kako se ponašati, što činiti. Trebalo se u hodu
otkrivati kako postupati, pa vidimo sada u ovoj fazi zime da su
biskupi doskočili tom učinkovitom modelu povećanja broja misa.
Svi smo se nekako snašli.
Hvala Bogu. Htio bih nešto reći i o jednom francuskom psihijatru,
liječniku, koji se u svojoj praksi pitao i našao je odgovor i
ponudio ga kao znanstveno otkriće. On pita, kako to da u istim
uvjetima, u istim okolnostima, neki ljudi podlegnu virusima,
nastradaju, obole, umru, a drugi se odupru. Uz ostale elemente,
on je formulirao nešto što bih htio reći. Taj liječnik kaže:
“Čini se da je razlog neki nutarnji milje”. On je rekao, neko
nutarnje središte u čovjeku. Mi bismo rekli, duša, njegova volja,
njegov karakter. Taj nutarnji milje je često razlog da ljudi
postanu otporni. U jačanju toga nutarnjeg miljea, rekao je da
pomažu mnoge stvari. Među njima i meditacija, molitva, život s
Bogom. Religija jako puno pomaže u tom kontekstu.
Zato je prigoda zaista da svi pomalo jačamo taj svoj nutarnji
milje i ne damo virusu da vlada nama i okolinom oko nas.
Poštujući sve mjere koje su nužne sa zdravstvene strane, ali isto
tako, njegujući duhovni vid koji će, siguran sam, doprinijeti
našem čovjeku, da i u ovim trenucima, u ovakvim okolnostima i u
ovim izazovnim vremenima, znadu hrvati se i boriti se.
Citirat ću još jednu lijepu misao koju nam je sv. Ivan Pavao II.
rekao kad je bio zadnji put kod nas u Hrvatskoj, 2003. g., za
vrijeme svoga stotog putovanja. Tada nam je u Rijeci rekao
prekrasnu misao koju treba često ponavljati. Jest malo kompliment
nama, ali to je bila njegova želja. Papa je rekao: “Budite narod
nade”. I sad nam je nada jako potrebna. Ne dati se pesimizmu. Ja
znam da je puno negativnih vijesti svaki dan, da nas to
bombardira. I ja se pomalo plašim kakve će sve posljedice kod
pojedinaca možda izazvati, određena tjeskoba, negativne vijesti i
strahovi. Ali, uz pomoć Božju, uz pomoć vjere, molitve, siguran
sam da možemo biti i ostati narod nade.
Oče nadbiskupe, dozvolite mi da Vam prenesem nešto što su
primijetili naši građani, vjernici diljem Hrvatske i prisutno je
u komentarima u javnosti. Naime, ako je broj ljudi koji je
dopušten boraviti u zatvorenom prostoru bio kriterij za sve
zatvorene prostore u kojima se okuplja više ljudi. Treba ipak
primijetiti da dolazi do razlike u nejednakom tretiranju
zatvorenih velikih prostora. Jer, mjera ograničenja od 25
osoba ne odnosi se na profesionalne umjetničke
izvedbe i programe, dakle to su kazališta, kina,
izložbe u muzejima, galerijama i drugdje. Dakle, za te
prostore vrijedi mjera od 4 kvadrata po jednoj osobi. A za mise u
crkvama ta mjera nije dopuštena. A crkve su ipak prostraniji, pa
i hladniji, prozračniji prostori od kazališta, kina, muzeja. Kako
gledate na to da se crkve izuzimaju od mjere četiri kvadrata po
osobi, a riječ je o okupljanju kao i u drugim navedenim
zatvorenim prostorima koji su dio identiteta života
društva?
Komentari su vjerojatno i opravdani, ja ne ulazim u njihovu
procjenu. Mi smo, neću reći zatečeni, ali smo pred takvom
odlukom. Ja bih isto bio za tu mjeru kvadrature. Dapače, u jednom
nevezanom razgovoru sam rekao: “Ako je malo četiri kvadratna
metra po osobi, proširite na šest kvadrata”. Ali eto, odlučili su
se na tu, rekao bih, uravnilovku (podjednaka raspodjela, nap.),
svima jednako, 25, 25. To je sad odluka Stožera.
Znam, malo se uživljavam u situaciju, nije bilo lako to sve
donijeti, nije bilo lako sve kritike podnijeti. Siguran sam da to
neće stvoriti određeno neraspoloženje kod ljudi. Ja bih volio da
u ovom trenutku, ta tri tjedna koja su pred nama, izdržimo.
Izdržimo i takve mjere koje su propisane, u nadi da će zaista
uroditi plodom.
Jer, ne bi bilo zgodno, ne bi bilo lijepo, osobito bi bilo
opasno, da nam se bolnice prepune i da se onda ljudi nemaju gdje
skloniti, a treba im pomoć. Oni koji su prošli te patnje, to
znaju. Oni koji su preboljeli, to znaju.
U tom kontekstu, ja sam za svoju Zadarsku nadbiskupiju, baš
imajući u vidu da mi je šest svećenika preboljelo korona virus,
neki su još u izolaciji, jučer sam čuo za trojicu drugih koji su
također započeli svoju izolaciju jer su oboljeli od korona
virusa, pa sam odlučio odgoditi blagoslov obitelji. Inače, on se
u Zadarskoj nadbiskupiji obavlja tijekom Došašća. Odgodit ćemo
ga. Ne dokidamo ga.
Sve vjernike molim neka imaju razumijevanja. Doći će svećenik,
blagoslovit će ih, pohodit će ih, ali u ovom trenutku sadašnjeg
stanja procijenio sam da bi bilo prilično riskantno, kako za
vjernike, tako i za svećenike blagoslov činiti, ako ga možemo
provesti u neko prikladnije vrijeme. Nadamo se da to neće vječno
trajati.
Dopustite mi, Oče nadbiskupe, prenijeti Vam još jednu od
reakcija. To je posao nas novinara, biti glas javnosti. Pa Vas i
u njihovo ime pitam. Vjerujem da to i do Vas dolazi. Naime, neki,
možemo reći i mnogi među vjernicima smatraju, da bi HBK, odnosno
tijela Crkve koja predstavljaju vjernike, trebala bolje
pregovarati s predstavnicima Vlade i Stožera o mjerama koje se
odnose na misna slavlja. Naime, u narodu je dojam, a odnosi se to
i na širu razinu sveopće Crkve, konkretno u Hrvatskoj da HBK samo
prihvaća što Stožer odluči. Možete li reći ljudima, vjerujem da i
Vi kao partner u tom razgovoru ipak zauzimate neke stavove i
idete s prijedlozima. Da ljudi dobiju tu informaciju, da niste
baš tako pasivni, kao oni koji se samo podlažu odredbama
države.
Pa osjećam to negdje u zraku, možda čak nekorektnu definiciju ili
prosudbu, da je Crkva u službi Stožera. Mi nismo u službi
Stožera, mi smo u službi naroda Božjega i mi se borimo za prava
vjernika i za mogućnost onoga što je Crkva dobila po nalogu –
slaviti svete tajne, slaviti misu, dijeliti euharistiju i druge
sakramente.
Smijem se sad malo našaliti – mi smo još dobro prošli. Susjedna
Slovenija nema mise s narodom. Susjedna Austrija nema mise s
narodom. Hoću reći. Kad razmišljamo o nekim državnim strukturama,
nije Crkva ta koja vodi ni politiku, ni zdravstvo, ni ekonomiju.
Nego pomaže, ako smijem tako reći. Sluša, kritizira ako treba.
Buni se, ako treba.
Ali, ne možemo mi stvarati takav neki okvir, što će se provoditi
u vezi korona virusa. U tom kontekstu, mi nismo sudjelovali u
ovim razgovorima. Jesmo neke stvari, kad se saznalo što je, jesmo
neke stvari predlagali, hoće li promijeniti, ne znam.
Recimo, mi smo se zaista zauzeli, da kad već postoji određeno
ograničenje, onda radije ograničiti na kvadraturu nego na broj.
Ali prihvaćamo i ovo, ako se bude moralo. Ali, nismo mi ti koji
određujemo. I nismo mi ti koji, kako neki govore da smo u službi
Stožera.
Mi iskreno, kao vjernici i kao voditelji naroda Božjega,
zahvaljujemo Stožeru koji vodi brigu o zdravstvu ovoga naroda.
Osobito smo zahvalni liječnicima koji nadljudskim naporima, u
ovim teškim okolnostima, daju sve od sebe, da se ljudi spase. To
treba gledati. Nije ovo sad neka izmišljotina, neka igra. Ovo je
ozbiljna stvar i u toj ozbiljnoj stvari smatram da je i Stožer
ozbiljno promislio i ozbiljno donio odluku. Može se kritizirati,
ona je javno izložena i sve se može kritizirati. Ali mislim da
nekada treba imati i dobre volje i dobre suradnje i dobrog načina
kako prevenirati da nas ne poklopi taj opaki virus. Da mu se
odupremo. Ja kažem, i prevencijom i molitvom. Ali evo, Stožeru je
stalo do prevencije. Neće oni sad crkvenu politiku voditi pa
reći, eto… Mi, naša je stvar da mi ljude duhovno jačamo, da budu
disciplinirani, da se mole Bogu, da izdrže, i da budu radosni i u
ovakvim situacijama kakve jesu.
Radi toga što kažete da smo mi još dobro prošli, želim
ilustrirati radi naše javnosti. Slušatelji HKR-a koji žive u
iseljeništvu pišu na Facebook zidu HKR-a kako je to kod njih u
svijetu. Te informacije pokazuju da u zapadnim zemljama, gdje su
čak negdje i restriktivnije mjere za razna djelovanja u javnosti
nego u Hrvatskoj, negdje crkve ipak pohodi donekle prihvatljiv
broj vjernika, poštujući kriterij kvadrature. Ima naravno i
potpunog ograničenja, poput Beča, ali negdje u Austriji dopušteno
je 15 vjernika, u Švicarskoj 30, u Kanadi trećina kapaciteta. U
Njemačkoj koja inače ima restriktivne mjere, na misama i to u
velikim gradovima može sudjelovati i 100, 200 ljudi. U Australiji
je mjera od 4 četvorna metra po osobi ili 200 ljudi u crkvi i 30
ispred crkve. Oče nadbiskupe, da vidite kako naši hrvatski
iseljenici rado koriste mogućnost sudjelovanja u misi i u ovakvim
okolnostima, poštujući mjere. To pokazuje raznolikost u donesenim
mjera.
Pozdravljam naše iseljenike. Drago mi je da i u ovim trenucima,
kao što je to bilo i u vrijeme rata, iseljenici su zaista dušom i
tijelom sudjelovali s našim ljudima. Nisam se umarao ponavljati i
to mogu i sada reći, makar je ovo druga situacija i druge prilike
– da nije bilo naših iseljenika, mi domovine slobodne ne bismo
imali. Ali isto tako, moram reći da su oni možda više patili nego
mi koji smo granate proživljavali. Njihovo srce bilo je ranjeno,
u daljini i zato, ne samo da su molitvom, simpatijom pratili,
nego i materijalno pomagali. I mi im nikada ne možemo dovoljno
zahvaliti. Zato ih pozdravljam. Neka i oni izdrže u ovim
okolnostima u kojima se i mi nalazimo. Neka nas to još više
poveže da sanjamo i stvaramo bolju domovinu i bolji svijet.
Osvrnimo se i na onu predblagdansku atmosferu koja je
bila prepoznatljiva u vremenu prije Božića. Naime, prošlih godina
svjedočili smo velikim javnim okupljanjima baš u predbožićno
vrijeme Adventa, pa i konzumerističkoj vanjštini koja je zapravo
potiskivala istinski duhovni doživljaj u pripravi za Božić.
Upravo je Crkva na to ukazivala i poticala da nas vanjsko
blještavilo ne zasjeni u nutarnjoj pripravi koja je bitna za
dočekati Isusov rođendan. Ovogodišnje mjere pak doprinijet
će potpuno drugačijoj slici Adventa, dokidaju poznate adventske
sajmove, kućice na trgovima i ulicama gradova. Sad smo u drugoj
krajnosti, ali i ovo može biti prikladno vrijeme za pripraviti
se. Kako to komentirate?
Pa ja se nadam da će naši ljudi ovo vrijeme iskoristiti zaista
kao pozitivno vrijeme kušnje – koje će nas prizemljiti, koje će
nas osvijestiti, koje će u nama probuditi nešto što je iskonski
nazočno, a to je da smo djeca Božja, da smo stvoreni na Njegovu
sliku i priliku i da nam je ovdje živjeti, mučiti se i patiti, da
bismo Nebo zaradili. Blještavilo koje spominjete je, nažalost,
blještavilo. I ostaje blještavilo. Možda ga neće biti u ovom
vremenu kao što je bilo prošlih godina, ali ono će uvijek biti
trajna napast. Blago onim ljudima koji u tom blještavilu ne
nalaze zadovoljstvo. Blago onima koji izvan toga blještavila
osjete pravi bljesak. Bljesak koji dolazi s neba, bljesak Boga
koji dolazi radi nas, da nas spasi i otkupi, bljesak Malog
Djeteta koje budi nadu. To mi se čini da je važno. I u tom
blještavilu, ne dati se zablještiti, nego otkrivati pravo Svjetlo
i pravo značenje koje nam Božić i mali Isus donosi.
Ono što naš čovjek također primjećuje i vjernici govore,
jest da smo svjedoci kako su mjere pogodile dva najsnažnija
crkvena vremena u godini i svetkovine: Korizmu i Došašće, Uskrs i
Božić. Narod kaže: Uzeli su nam Korizmu, sad i Došašće. Oče
nadbiskupe, unatoč potrebi razboritosti i razuma na koje
upućujete i svi smo svjesni da je treba živjeti, kako tumačite da
mnogi na ovo što se događa, na taj opseg mjera koji nas dohvaća,
pa i u našem liturgijskom, vjerničkom životu, gledaju duhovnim
očima i to doživljavaju kao svojevrstan atak na Katoličku Crkvu?
A pojavnost Katoličke Crkve uvelike čine liturgijski obredi i
sakramentalno zajedništvo. To je također prisutno mišljenje u
javnosti. Pozvani smo čitati znakove vremena. Vjerujem da i o
tome imate nešto reći.
Pa nisam za tu neku radikalizaciju urote protiv Crkve. Ovaj virus
nije protiv Crkve. On se nije urotio protiv Crkve niti je on
došao da bi Crkvu uništio. Ali je ozbiljna opasnost. I zato smo
mi kao vjernici pozvani i u tim trenucima čitati znakove vremena.
Mi znamo da će uvijek biti onih koji ne vole Crkvu, koji progone
Crkvu. Isus nam je to zagarantirao: “Mene su progonili, i vas će
progoniti”. Ali to nikako ne bi smjela biti smetnja našem
aktivnom vjerničkom životu, našem životu po Evanđelju, našem
svjedočanstvu. I podnošenje ako treba i križa i poniženja radi
Isusa. Jer konačno, Pavao kaže, da malo pomognemo Njemu nositi
križ. Samo tražiti neprijatelje okolo koji nas žele uništiti,
koji nam šalju i viruse da nas unište, mislim, jeftini su
trikovi. Bog, rekao sam, ne kažnjava.
Ovo je jedna kušnja i nama vjernicima, ako nismo bili dostojni
Imena Isusovog. Ovo je prigoda i nama da se poboljšamo. Ovo je
poticaj nama da usprkos poteškoća i problema ljubimo ne samo
svoje, nego i one koji nas progone. I one koji nas mrze. I one
koji nam ne žele dobro. Da koju Zdravo Marijo izmolimo i za
njihovo obraćenje. Sve su ovo prigode. Ovo je kušnja, prigoda
zaista da porastemo – i u vjeri, i u dobroti, i u plemenitosti i
u svemu onome što Isus od nas očekuje.
Velika osobitost adventskog vremena je blagoslov
obitelji. Vi ste donijeli odredbe za Zadarsku nadbiskupiju.
Učinili ste prethodne konzultacije, razgovore s dekanima i
svećenicima, htjeli ste čuti bîlo ljudi na terenu pa ste donijeli
odluku da se za Zadarsku nadbiskupiju blagoslov obitelji odgađa
do povoljnije epidemiološke situacije. Kao predsjednik HBK molimo
Vas da nam kažete, pretpostavljam da će se odluke donositi od
biskupije do biskupije. Dakle, svaka mjesna Crkva u ovom vremenu
može očekivati odredbe svoga biskupa, pa i u smislu blagoslova
obitelji?
Tako je. Okolnosti su različite i svaki će biskup za svoju
biskupiju procijeniti. Mi u Zadarskoj nadbiskupiji trebali smo
početi nakon prve nedjelje Došašća, ali sam procijenio da u ovim
strožim i opasnijim okolnostima je razborito odgoditi i to sam
učinio. Ali to ne znači dokinuo. Blagoslov je važan ljudima. I
ljudi očekuju da im svećenik dođe i blagoslovi obitelj,
blagoslovi dom i s njima se zajedno pomoli. I to će svećenici
učiniti, u vrijeme kada budemo odlučili.
Ovo je osobito bilo i Vaše vrijeme kao crkvenog pastira
na način da ste Vi nadbiskup koji je redovito u Došašću, svake
godine, svako jutro, to je podrazumijevalo ustajanje u 5 sati,
nekad u 4,30, pohodio župe diljem Zadarske nadbiskupije. Svaki
dan ste pohodili drugu crkvu, iznenadili puk i predvodili misu
zornicu. Pretpostavljam da će Vam možda malo nedostajati tog
pokorničkog duha koji je bio u drugim okolnostima. Ovo nam je
malo pustinjski duh, korizmeni, u ovom Došašću, ali Vaša je
poruka da je plodno vrijeme tu. Milosti i blagoslovi nam neće
biti uskraćeni.
Nikako. Nikako. Došašće je uistinu jedno od ljepših godišnjih,
liturgijskih doba kada, ne samo u očekivanju Božića i onoga
intimnog obiteljskog ozračja, nego baš u vidu ove daljnje
priprave za Božić koja traje četiri tjedna. A kroz ta četiri
tjedna svećenici zaista mogu puno toga lijepoga posijati, učiniti
i utješiti.
Svećenicima sam rekao, u Pismu odgode blagoslova koje sam im
poslao, nemojte zaboraviti naše starije, bolesne, koji ne mogu
dolaziti na liturgiju. Pođite, po propisanim mjerama s obitelji
se dogovorite, donesite im radost onoga što im samo Crkva može
donijeti.
Završio bih ovaj razgovor s porukom da usprkos svih ovih brojnih
pitanja, brojnih izazova, brojnih pitanja na koja nismo mogli čak
naći ni odgovore, mi želimo, poput želje sv. Ivana Pavla II.,
biti narod nade. I u ovim teškim vremenima želimo biti narod
nade.
Kao vjernici laici, kao svećenici, Bogu posvećene osobe i
biskupi, imamo šansu koju nam Gospodin pruža, iskoristiti ovu
svjetsku krizu, pa očima vjere i s onom kušnjom koja traje, biti
u nadi radosni, u nevolji strpljivi, u molitvi postojani. Tako
je, naime, apostol Pavao tješio svoje Rimljane, kad su se isto
tako našli u nekim kriznim vremenima poput ovoga u kojem se mi
danas nalazimo.
Neka nam ta radost, strpljivost i postojanost u molitvi, postu i
djelima ljubavi bude i ostane snažno obilježje i ovoga svetog
vremena Došašća. Uz pozdrav i blagoslovljene dane u iščekivanju
Spasiteljeva dolaska u naše duše i u naše obitelji.
