U Karinu, mjestu sa stalnih oko sedamsto stanovnika, živi prava mala zajednica stranaca koji su se u priobalni dio Grada Obrovca naselili sa svih strana svijeta. I dok su neki došli radi posla, europskim je umirovljenicima Karin idealno mjesto za život.
Nepalci u našu zemlju u zadnje vrijeme dolaze raditi u sve većem
broju. No 25-godišnja Bindu, Himalaju i karijeru radijske
novinarke je napustila. Sreću s još troje sunarodnjaka pronašla
je u restoranu u Karinu. Ondje radi kao konobarica. Iz
zemlje sam Himalaje i kad vidim Velebit osjećam se kao doma, kaže
nam mlada Nepalka. Pod Himalajom su joj suprug i čitava
obitelj. Na hrvatskom jeziku, koji je poprilično naučila u
zadnjih osam mjeseci, objašnjava zašto ih je privremeno
ostavila. Dolazim u Hrvatsku za radit, za novac, da imam
više novaca, kaže Bindu.
Cheryl, Britanka iz sjevernog Londona u Karin se nije doselila
zbog novca. Ona i suprug zaljubili su se u mjesto i odlučili
ostati. Prije više godina bili su na odmoru u Hrvatskoj,
prespavali jednu večer u Karinu i odlučili da će to biti njihov
novi dom. Osim prirode, oduševili su ih Hrvati. Svi su
spremni pomoći. U Londonu kad idete na posao, nitko vam se ne
obraća. Srećete tisuće ljudi no nitko ništa. Ovdje svatko
pozdravi i zaželi dobro jutro, navodi Cheryl. Dodaje kako
joj je najveći problem što zbog covida-19 ne mogu obići ostatak
obitelji u Britaniji. Kaže kako su joj susjedi divni. A
u komunikaciji pomaže i gestikulacija, ali i suvremena
tehnika. Volimo se podružiti, ali komuniciramo preko
mobitela, preko prevoditelja, kaže susjeda Sanja.
Michael iz Njemačke već je gotovo starosjedilac. Deset godina je
u Karinu i vrijeme krati restauriranjem starih
motocikala. Odlično mi je ovdje. Inače ne bih bio tu. Ljudi
su krasni, a priroda predivna, kaže Michael. Živi u
unajmljenoj kući, a do ove godine, redovito su ga posjećivali
prijatelji i rodbina iz Njemačke. Prije mirovine imao je vlastitu
tvrtku, a sada uživa u moru i velebitskoj buri.
Na drugom kraju mjesta u Šušnjaru, u dvorištu nas dočekuje
umirovljenica Maxi iz Švicarske. Ondje se doselila 2007. godine s
pokojnim suprugom. U Karinu želi provesti ostatak
života. Imam puno hobija, dvanaest mačaka, idem u kupnju,
šetam, plivam, kaže Švicarka.
Njihove motive ostanka u Karinu najbolje poznaje aktivist Tomo
Aračić, prije 24 godine i sam doseljenik. Kao prognanik iz
Bosanskoga Broda, živio je u Slavonskom Brodu, a onda se radi
zdravlja kćerke preselio u Karin. Otada je s vlastima i
međunarodnim organizacijama bio aktivan u procesu zbrinjavanja
naseljenika i povratnika u Karin. Prvi dojam kad se dođe u
Karin je to najmanje more na svijetu i Velebit. U takvom ozračju
ljudi se dobro osjećaju, a poslije tek shvate da su možda u
najzdravijem mjestu na svijetu, ističe Tomo.
Kod Tome je na radnu terapiju došao i 20-godišnji Killian iz
Frankfurta. Nakon osam mjeseci tu želi i ostati. Nimalo mi ne
nedostaje Njemčka. Ovdje je puno ljepše. Školujem se za
autolakirera i radim s Tomom, a ponekad i na gradilištima, kaže
mladi Nijemac. A u Karinu se očito ne grade samo zgrade nego
i mostovi među različitim ljudima i njihovim kulturama. U zadnjih
desetak godina ima i doseljenika iz Italije, Austrije, Francuske,
Dubaija i drugih dijelova Europe i svijeta.
